Senka Marić (Senka Marić)
U Dominikanskoj republici
U Dominikanskoj republici
ne znaš da jednom smo otišli u Dominikansku republiku
i živjeli tamo do kraja života
u drvenoj kući na plaži
na našu verandu su slijetali kanarinci
u njima je pjevalo sunce
ti si bio ribar
ja sam bila tvoja žena
noći su bile crne
nad krevetom je mreža
štiti nas od insekata
tijela su nam kao tijela riba
sijaju u mraku
ti si se zvao Pablo
ja sam bila Juanita
tvoje ruke tvrde od soli
sve do zore predu
prebiru
upiru da omekšaju kosti
nebo je đevđir
kroz njega propadaju zvijezde
liče na svice dok umiru u travi
neku drugu noć
nad našom kućom
plamti tropska oluja
i ja postajem Pablo
da osjetim kako je biti u tebi
krov propušta kišu
po nama teče rijeka
to je naša rijeka
iako se nismo navikli nositi sa slatkom vodom
mi smo ljudi od soli
ujutro pijemo rum
da nam bude lakše
nikome nismo ništa dužni
ne postoji svijet
niti drugi ljudi
postoji samo obala
raznjihano more
i mogućnost
da se jedno u dugom utopimo
