Radmila Lazić (Радмила Лазић)
EVERGREEN
EVERGREEN
Dosta mi je usamljenih žena.
Tužnih. Ucveljenih. Napuštenih.
Čije duše plutaju
Kao boce s porukom bačene u more.
Dosta mi je narikača.
Dosta saučesnica, družbenica, sestara.
Usedelica i udavača. Večnih udovica,
Čija srca cure i kaplju
Poput pokvarenih slavina.
Dosta mi je tog pogrebnog marša.
Nemam više ništa s vama.
Dosta mi je majčica skočica
I vernih ljuba oborenog pogleda –
Čuvarkuća lanjskih snegova i rajskih vrtova.
Dosta mi je vaših spomenara i herbarijuma,
Ispresovanih himena i ispeglanih bora.
Dosta, vaših zamrznutih talenata
Što se krčkaju u loncu Njegovog omiljenog jela.
Vaše crne džigerice i pohovanog mozga.
Vaših praznih kreveta i uglancanog parketa
Po kome klizi mesečina
Umesto šekspirovske životinje s dvoje leđa
Nemam ništa s vama.
Dosta mi je vaših otežalih zadnjica,
Podvaljaka, podočnjaka, pobačaja.
Vaših dijeta, depilacija, ondulacija.
Vaših dekoltea, visokih potpetica,
Šliceva, i ostalih udica.
Dosta mi je te nožice ispod stola,
Tog pogleda ispod oka.
Licitiranja i rasprodaja:
Ko-će-kome, Ko-će-koga.
Dosta mi je vaših aperitiva i deserta
Mladih stršljenova i bezopasnih bumbara –
Vaših slatkih otrova.
Na smrt voljenih i ljubavi do kraja života.
Vašeg Sedmog neba što seže
Do vrhova Njegovih cipela. Vaših
Vitlejemskih jasli – Njegovog međunožja.
Dosta mi je vašeg „Po željama slušalica“.
Vaše never more stara je pesma,
Evergreen vaših kasnih proleća.
Sve bi dale za jednog muškarca
U liku bespomoćnog boga,
Vi Adamova rebarca.
Nemam ništa s vama.
Igračica bih da sam na trapezu,
Hodačica po žici, ukrotiteljica lavova.
Kroz obruč vatre bih da skočim
U svako grlo ili srce,
Da bih se ponovo rodila u porođajnim bolovima.
Sve bih isto, a sve drukčije.
I njegovu bih ljubljenu glavu
Na mom trbuhu – Salominom pladnju.