Ivana Šojat
ČOVJEK S JABUKOM NA GLAVI
ČOVJEK S JABUKOM NA GLAVI
Gledam se iz zrcala, uzimam šešir, polucilinadar
smiješim se sebi kojeg ne vidim
uvijek sam imao taj osjećaj da sam sad i poslije
da sam već prije bio na nekoj klupi
oblutke plošno bacao preko cakline nekog
od algi i pomanjkanja svjetla zelenog jezera.
Odlazim zatim, soba ostaje pusta, krevet zgužvan
i kiseo od znoja, zurim ni u što i čekam
da se vratim iz pogreške.
Ne znam zašto sam oženio Milenu.
Ne znam zašto se život ne može premotati kao film
kao fotografski aparat napuniti novim, djevičanskim filmom
na kraju uvijek ostajemo sami, ili si to velim zbog Milene
koja je naposljetku znala naklapati samo o trajnama
sarmama i kolačima što će ih mijesiti za Božić.
Htio sam joj pričati o Köningsbergu koji se preko noći
uz ledeni Baltik zacrvenio u Kalinjingrad
o Vercingetorixu kojeg shrvanog su izdajstvom njegovih
u Rimu zadavili kao psa.
Htio sam mašući rukama u dnevnoj sobi
pokraj ugašena televizora, uprizoriti epske srazove velikih bitki
svu tu muževnost u zamahu
s mačevima, bajunetama, strojnicama
reći joj kako krv nakon nekog vremena nalikuje na raščetvorenu jetru
i da smrdi, očajno smrdi, kao karfiol
što ga Milena ponekad do truljenja zaboravi u hladnjaku.
Njezine kravlje oči nisu mi dopuštale,
odlazi bih do zrcala u spavaćoj sobi i gledao
u sebe kako se gledam
osjećao dva vremenski udaljena bića.
„Jesam li već mrtav?“ znao sam se pitati
kiselo se nasmiješiti, uzeti zelenu jabuku
jednu od onih koje je Milena zbog mirisa gomilala u sobi
postaviti si je na glavu i čekati, čekati da se nasmijem
da onaj koji u mene zuri odapne strijelu
i vrati me na početak.