Šalamunov hram

Još jednom htio bih podići šator
u blizini tvojega srca.
Seljak u polju
baca mlado sjeme žita
u netom uzoranu brazdu.
Svako zrno, trenutak prije
nego dodirne zemlju
pretvori se u noćnoga leptira
ostavljenoga na milost
i nemilost danjoj svjetlosti.

Vidio sam tu čaroliju
jednom u tvojim očima
na koricama poklonjene knjige.

Pas mokraćom označava
granice svojega svijeta.

Pitagora to učini pepelom.

Sve sam svoje udice
oprao u posvećenoj vodi.
Prije nego se spustih do čamca
iz riječnoga mulja
rukama iskopah
dugo skrivano veslo.

Nevidljiva menora
gorjela je u svjetlosti kolovoza
na ulazu u hram.

Jedna po jedna
gasile su se
daleke zvijezde melankolije.
Stara su plemena
koja su ih prva vidjela
kako se u mliječnoj maglici
rađaju na nebu.

Nikada više nisu podigla glavu.

Svi koji su diplomirali
na tvojim stihovima
mogu sada komotno u raj.

Bez straha urezati svoje ime
u koru mlade breze.

Baciti u vis
šaku prašine
i čekati
da im na pamet padne
ono što nije
u širom otvorene oči.

© Delimir Rešicki
De: Aritmija
Zagreb: Meandar, 2005
Producción de Audio: Slavonski radio, 2008

Der Tempel des Dichters Šalamun

Noch einmal möchte ich mein Zelt
in der Nähe deines Herzens aufschlagen.
Der Bauer
streut jungen Weizensamen
in eine frisch gepflügte Furche.
Kurz bevor es die Erde berührt
verwandelt sich jedes Korn
in einen Nachfalter
dem Tageslicht hilflos ausgeliefert.

Ich habe diesen Zauber
einmal in deinen Augen gesehen
auf dem Umschlag eines geschenkten Buches.

Der Hund markiert mit Urin
die Grenzen seiner Welt.

Pythagoras tat das mit Asche.

All meine Angelhaken habe ich
in geweihtem Wasser gewaschen.
Bevor ich zum Boot hinabging,
grub ich mit den Händen
aus dem Flussschlamm
ein lange verborgenes Ruder aus.

Eine unsichtbare Menora
brannte im Augustlicht
am Eingang des Tempels.

Nacheinander
erloschen
die fernen Sterne der Melancholie.
Alt sind die Stämme
die sie als erste gesehen haben
als sie in milchigem Dunst
am Himmel geboren wurden.

Nie wieder hoben sie ihr Haupt.

Alle, die ihre Diplomarbeiten
über deine Verse verfasst haben
dürfen jetzt ruhig ins Paradies.

Furchtlos ihre Namen
in die Rinde einer jungen Birke ritzen.

Eine Hand voll Staub
in die Höhe werfen
und darauf warten
dass in ihre weit aufgerissenen Augen fällt
was ihnen nicht eingefallen war.

Aus dem Kroatischen von Alida Bremer