Koliko imaš ožiljaka ne mogu ni zamisliti.
Opet su javili da ti je otac mrtav.
Je li to dobra ili loša vijest?

Iz “carskog reza” na tvojoj ruci
ne tako davno rođen je nakazni kralj
koji oplakuje tvoju samoću kad noću kipi
poput trule lubenice zaboravljene na stolu,
poput napuštenog znanstvenog rada
o jezicima koji te to više izdaju
što ih više učiš i znaš,
o svakodnevici koja nudi malo i lažno.

“Dobri dečki i ideali su zakopani”, kažeš.
“Užasno sam nepravilna”.

Vapno je u svakoj tvojoj riječi,
kao mrtvački šlag koji nudiš svijetu i meni,
solidarnost sa zlim koja te održava na životu
i stalno vraća na početak,
u novi dolazak na svijet iz ožiljka.