Kao snijeg

Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
Zagrebom voze vrijeme.
Ponekad naglo zakoče
kao da su izgubili cestu,
niz moju kralježnicu, niz oblake,
niz snijeg.

I prijatelji su mi rekli “laku noć”,
ali opet ne mogu spavati.
Zamišljam nas na svadbi
u nekom restoranu na rijeci
kojom u svako godišnje doba
teče čisti snijeg koji nitko ne vidi.

Ja poželjela sam vjenčanicu,
a ti si mi obećao nevidljivost.
Nikoga nije bilo da ti proturječi,
nikoga nije bilo da me ne vidi,
samo ja i ti, ti bez mene, ja bez tebe,
kao svaki napušteni snijeg.

I kod kuće, kaže majka,
pada snijeg koji nitko ne vidi
i roditelji su mi zabrinuti.
Nebo se spustilo tik do zemlje,
ljudi su se smanjili na nokat,
i ovi ovdje, i oni tamo,
blizu i daleko.

Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
slušaju snijeg, kao snijeg.

© Ivan Herceg
De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007

Like Snow

At night I can’t sleep
so I listen to rare ghosts
driving time through Zagreb.
Sometimes they hit the brakes
as if they’ve lost the road,
down my spine, down the clouds,
down the snow.

And my friends have told me ‘good night’,
yet I still can’t sleep.
I imagine us at a wedding
at some restaurant on a river
down which at every time of year
pure snow flows which no one sees.

I wished for a wedding gown
and you promised me invisibility.
There was no one to stand up to you,
no one was there not to see me,
only I and you, you without me, I without you,
like every abandoned snow.

At home, says my mother,
it snows too and no one sees it
and my parents are worried.
The sky came down almost to the ground,
people shrunk to the size of a fingernail,
and these here, and those there,
near and far.

At night I can’t sleep
so I listen to rare ghosts
listening to snow, like snow.

Translated by Damir Šodan