Klub novinara, Zehrudinu Isakoviću, poslije

Svijeća se topila kano uplašeni redov na straži –
sve dok uši nije počeo gristi agregat.

Na rubovima dima cijedila se duga
masna kosa, do nje krezubi vicevi
o krevetu i Bosancu, pa usukani trbuh
smoren ljubomorom i čirom. Naočale
glasno sipaju votku. Javorove štake

sjedaju za moj stol. Jedna radoznala
koljena popuštahu pod brcima užutjelim
od nikotina. Šešir, oslonjen o zid, krišom je
buljio u razmjenu podgrijanih zubala
i slina. Umorni očni kapci

pjevuše dalmatinsku pjesan. Helanke
sa sedamnaest raznose tuborg pivo.
Operirana vilica siše lozu
na slamku. Geleri u butu kuraže
tek pripaljenu marihuanu: Valja bježati

u svijet! Sve vrijeme sijeda glava
ukuplja hrabrosti da takne rak dojke
– o kakav skorašnji žig! Od dima
duhanskog  tuberkuloza trlja snene
oči. Mašna muziku pušta. Po podu
lipti harmonikina krv... Da krisnem

i zapodjenem nešto u duši? Da ustanem
i skinem se gol? Ali u tom času
vrisnuše helanke i bluzice znojne:
šešir je zboden pod plećku, u vrat...

Izađoh, polahko, pun logorskog
gnoja... A za mnom
teturahu jedne
samotne

jedne od Svijeta skrivene vene
– prerezane za sat
i pol...