The Art of Losing

It begins with the death
of the childhood pet –
the dog who refuses to eat
for days, the bird or fish
found sideways, dead.
And you think the hole
in the universe,
caused by the emission
of your grief, is so deep
it will never be rectified.
But it’s only the start
of an endless litany
of betrayals:
the cruelty of school,
your first bastard boyfriend,
the neighbour’s son
going slowly mad.
You catch hold of losing,
and suddenly, it’s everywhere –
the beggars in the street,
the ravage of a distant war
in your sleep.
And when grandfather
hobbles up to the commode
to relieve himself like a girl
without bothering to shut
the door, you begin to realize
what it means to exist
in a world without.
People around you grow old
and die, and it’s explained
as a kind of going away –
to God, or rot, or to return
as an ant. And once again,
you’re expected to be calm
about the fact that you’ll never see
the dead again,
never hear them enter a room
or leave it,
never have them touch
the soft parting of your hair.
Let it be, your parents advise:
it’s nothing.
Wait till your favourite aunt
keels over in a shopping mall,
or the only boy you loved
drives off a cliff and survives,
but will never walk again.
That’ll really do you in,
make you want to slit your wrists
(in a metaphorical way, of course,
because you’re strong and know
that life is about surviving these things).
And almost all of it might
be bearable if it would just end
at this. But one day your parents
will sneak into the garden
to stand under the stars,
and fade, like the lawn,
into a mossy kind of grey.
And you must let them.
Not just that.
You must let them pass
into that wilderness
and understand that soon,
you’ll be called aside
to put away your paper wings,
to fall into that same oblivion
with nothing.
As if it were nothing.

© Tishani Doshi
De: Everything Begins Elsewhere
Noida: HarperCollins Publishers India, 2012
Producción de Audio: Literaturwerkstatt Berlin 2014

Umjetnost gubljenja

Počinje sa smrću
kućnog ljubimca iz djetinjstva -
psa koji odbija jesti
danima, i ptice ili ribe
nađene ustranu, mrtve.
I onda misliš da je rupa
u svemiru,
prouzročena odašiljanjem
tvoje tuge, toliko duboka
da nikada neće biti ispravljena.
Ali to je samo početak
beskonačne litanije
izdajstava:
okrutnosti škole,
nitkova od svog prvog dečka,
susjedovog sina koji
polako klizi u ludilo.
Uhvatiš grif gubljenja,
i iznenada, ono je svuda -
prosjaci na ulicama,
bjesnilo dalekog rata
pohodi ti snove.
A kada djed dotetura do stolice s kahlicom
kako bi se olakšao poput djevojčice
bez primisli da zatvori vrata za sobom,
počinješ shvaćati što znači živjeti
u svijetu gubitka.
Ljudi oko tebe ostare i umru,
i to bude objašnjeno kao da odlaze -
Bogu, ili trunu, ili se vrate
kao jedan mrav. I još jednom,
od tebe se očekuje da si pomirena
s činjenicom da ih nikada više
nećeš vidjeti,
niti čuti kako ulaze u sobu
ili za sobom zatvaraju vrata,
nikada više neće dodirivati
razdijeljak tvoje kose.
Neka bude, tvoji te roditelji savjetuju:
ništa to nije.
Čekaj dok tvoja omiljena tetka
ne zatetura u supermarketu
ili se jedini dečko kojeg si voljela
ne sunovrati preko litice i preživi,
ali neće više nikada hodati.
To će te stvarno upropastiti,
učiniti da poželiš prerezati žile
(metaforički rečeno, naravno,
zato što si jaka i znaš
da je život preživjeti takve stvari).
I gotovo sve od toga bi moglo
biti podnošljivo ako bi završilo
na tome. Ali jednog dana tvoji roditelji
prišuljat će se u vrt
da bi stali ispod zvijezda,
i izblijedili, poput travnjaka,
u mahovinastu varijantu sive.
I moraš ih pustiti.
Ne samo to.
Moraš ih pustiti proći
u tu divljinu
i shvatiti da ćeš uskoro
biti pozvana u stranu
da odložiš svoja papirnata krila,
da padneš u taj isti zaborav
s ničim.
Kao da je to bilo ništa.

Prijevod Tomica Bajsić