I Do Not Want Rain for Rain

I have known summers
where rain would come cool
as the underside of a pillow. Worms
would leave dusty chambers
and crawl pavement

in a way
we never understood.
We'd pop them on our bikes and
afterwards flick sun-dried skins
against each other.

So, I do not
want rain, for rain
no longer brings the secret
squeak of our shed,
dusty smells

of tomatoes
before they're washed.
Some afternoons the sand would be rain
and wouldn't burn as we placed
our prints,

saw them shrink.
Dad would find a game to quiet us
as the smell of steam seeped into our house.
It was how the trains might have smelled
before oil and electricity,

the smell of a kettle
left boiling: bitter and almost clean.
Indoors was all cardboard and closets
and the sun was not missed
like a brother

who calls to say, “Rain,
I forgive you for holding me
under grey water.” I was not always old
and stupid and mean. I was born
innocent. But the sun

made me brutal.
I enjoyed metal handles turned to stove-tops.
When a seat belt burnt my brother on his little hip
he cried so bad we were late for my store.
So I punched him

where he was pink
and he fell on the black, sun-burned tar,
cried till he was told to quit, given an ice-cream
that dripped down his liberty arm.
And now the rain comes daily

like newspapers
Sunday thick. Not like
a child we welcome home
nor someone dead
whom I welcome

in good dreams
my grandfather takes
my hand, says I am forgiven
for getting to his hospital late,
for the way I speak

to my mother,
for living while he is dead.
And I say thank you and he says to enjoy the rain
while I can. And because he says it, I try.
For when I was a child,

before rain was just rain
or even God damned rain, Grandpa was at
the ice-cream bells, calling, “Quick, come quick
before it melts.” The grey cloud hanging
in the west pressing closer, pregnant
all over again with rain.

© Ryan van Winkle
De: The Good Dark
London: Penned in the Margins, 2015
Producción de Audio: Ryan van Winkle & Colin Fraser (Culture Laser productions)

NE ŽELIM KIŠU ZBOG KIŠE

Pamtim ljeta u kojima
kiša dolazi hladna
kao suprotna strana jastuka. Crvi
napuštaju prašne komore i
pužu pločnikom

onako
kako nikada nismo naučili.
Gnječili smo ih našim biciklima a
poslije udara sunce je
pržilo kože jednu uz drugu.

Tako ne želim
kišu zbog kiše
– onu koja ne nosi tajne
škripanje naše šupe,
prašnjavi miris

rajčica
prije nego su oprane.
Nekih popodneva pijesak bi bio mokar
od kiše i ne bi gorio pod
našim smežuranim

stopalima.
Otac bi smislio igru da nas ušutka
dok miris pare sipi u našu kuću.
Onako kako su vlakovi mogli mirisati
prije nafte i struje,

miris zaboravljenog
čajnika koji vrije, gorak i gotovo čist.
U kući karton, kutije i ormari,
i sunce nam nije nedostajalo
kao brat

koji zove da kaže: 'Kišo, opraštam ti
što si me zadržala pod
sivom vodom.' Nisam oduvijek
bio star, glup i zao. Rođen sam
nevin. No sunce

me je učinilo brutalnim.
Volio sam metalne ručice pretvorene u plamenike.
Kada bi pojas pržio bratov maleni bok plakao je
toliko snažno da smo kasnili u trgovinu,
udario sam ga

gdje je već bio rumen
i on je pao na crn, suncem užaren katran,
plačući dok mu nije naređeno da šuti i sladoled se
stao cijediti njegovom uspravnom rukom.
A sada kiša dolazi svakodnevno,

kao novine.
Nedjeljno opsežne. Ne kao dijete
dobrodošlo po povratku,
ni netko mrtav
koga dočekujem.
U lijepim snovima

djed uzima moju ruku,
kaže da mi je oprošteno
što sam zakasnio njemu u bolnicu,
za način na koji

razgovaram s majkom,
što živim dok je on mrtav.
I ja kažem hvala ti a on kaže da uživam u kiši
dok mogu, i samo zbog njega pokušavam, kao
u djetinjstvu,

prije nego je kiša bila tek kiša
ili čak ona prokleta kiša i djed je
stajao kod sladoledara vičući: 'Brzo, dođi brzo,
prije nego se otopi.' Prije no sivi oblak koji
visi nad zapadom dopluta bliže i
sjeti se kišiti.

Prijevod: Marko Pogačar