gledam tako
neke dame
u uličici
preko puta Spinozine kuće
i prisjećam se
kako smo prije otprilike deset ljeta
negdje u isto vrijeme
ovamo prispjeli

trbuhom za kruhom
ili udovima za plodovima
(kako tko voli)
demokratskog Zapada:   

one pod okriljem
puteno-novčane razmjene,  
a ja ukorak s člancima, paragrafima i alinejama
svoje ugledne Institucije.

i već na prvi pogled
biva mi jasno
da nas i nakon desetljeća
zdrobljenog u tuđini
još uvijek vežu iste stvari:

klizno radno vrijeme
nepovjerenje prema drugim strancima
i slični oblici
prostituiranja.   

vidim Heloïse
kako i dalje nezainteresirano veze
i Alinu
kako užurbano vrti stanice na crvenom tranzistoru
i Amru i Jammilu
kako se prodorno smiju
gladeći ćelu nekom krupnom
crnom prijatelju  

dok ja guram
svoj bicikl
(kao usudbenu popudbinu)
i mislim se kako
od Spinozina prozora
pa do zadnje kabine s crvenim svjetlima
u ovom času slobodno
cvjeta i širi se
(hirovima euklidske geometrije)
tisuću cvjetova
jednog nevidljivog
Bermudskog trokuta
slijepljenog od ljudskih latica
zaglibljelih u takozvanom
boljem životu
kao kamenje u bubrežnim tjesnacima
naših trećesvjetskih ljuštura
što smo ih kao dotrajale salbunare
doteglili ovamo iz svojih Bjelorusija, Ukrajini, Ugandi,
Kirgizija, Ganâ, Rumunjski, Kroacija...  

da bi se sad motrili nijemi
kao one jegulje
u akvarijima
po kineskim restoranima.    

i sve da nas netko
izvrne naopako
ispljuska i priključi
na kozmičke poligrafe
ne bi nažalost iz nas uspio istresti
niti jednog jedinog retka
velike Baruchove Etike.