(-15) PROZOR NA ZIDU

Rođen u idealnom društvu, besplatno sam dobio sobu
u kojoj ću trajati.
Tražio sam dozvolu – da probijem jedan od četiri zida,
da načinim prozor.

Rekoše da stavim sliku vođe – ona je prozor u svijet.

Pitao sam sva četiri zida
koji može izdržati ranu, jer kanim ekser zakucati.
I sva četiri zida se javiše kao dobrovoljci. Rekoše:
Bolje nositi sliku vođe, nego biti zid za uza zid.

Kad sam okačio sliku – progovori vođa sa slike.
Ohol, tražio je da pozlatim ram.
U inat vođi, uklonih sliku sa zida. I ugledah prazninu.
To sam shvatio kao umjetnost: praznina se
ukazala kao slijepi prozor, ali soba, sa sva četiri zida,
stade se cerekati.

Pitao sam – šta ti je, sobo?

Nisam ja soba. Ja sam ćelija.

© Enes Halilović
De: Zidovi
Beograd: Albatros plus, 2014
Producción de Audio: Serbian PEN Centre 2018

(-15) WINDOW ON THE WALL

Being born in the ideal society, I’ve got a room free of charge


to exist in it.

I’ve asked for permission – to make a hole on one of the four walls,

to make a window.


They’ve told me to put a picture of our leader – it’s a window to the world.


I’ve asked all four walls

which can withstand a wound because I want to hammer a nail?

And all four walls volunteered. They’ve told me: Better

bear a picture of our leader, than to be a wall for against the wall.


When I hanged the picture – a leader from the picture spoke.

Haughty, he asked me to gild the frame.

To spite him, I took away the picture from the wall. And I saw a void.

I decided to see it as art: the void

showed itself as a blind window, but the room, with all four walls,

started to laugh.



I’ve asked – what’s the matter, room?


I’m not a room. I’m a prison cell.


Translated by Danijela Jovanović