utorak

još s vrata osjetila sam kako me gleda.
srednje visine, krupnih ramena, prosijede kose.
ne znam je li bio nijemac. nisam čula kako govori.
čučala sam nad kutijom s ribljim paštetama i lijepila cijene.
bijela, visoko raskopčana kuta; tek tada sam shvatila previsoko.
ispod nisam imala ništa. bilo je sparno, a kuta ionako
ne ostavlja mnogo prostora. voljela sam zaboraviti gaćice.
mislim da nisam osobito lijepa. sitna sam i pjegava,
no vitkih, otočkih nogu, oblikovanih kamenom i šipražjem.
dorađenih valovima, naizmjence jugom i burom.
možda nisam ljepotica, ali noge su mi stvarno lijepe.
on je stajao skamenjen. nije mogao odlijepiti pogled.
kao da nikad nije vidio ženski čuperak. ili ga, moguće,
nije vidio ispod bijele kute. ona mu je davala
posebnu mekoću i zagonetnost. i ta mala kovrčica
što se isticala u kontralihtu: kao da sam bacila golu udicu
u more iza punte, a riba je zagrizla istočasno i sad je
ni ne pokušava ispustiti. već sam namjeravala ustati,
kad me pogled prikovao za kutiju. nisam se uspjela mrdnuti.
bila je to hipnotička paraliza, ili neki teži slučaj.
priču je sjebao neki talijan s debelom gospođom.
ušao je u dućan i galameći protutnjao između svih
kupaca. zajedno s gospođom ispriječio se između nas,
ispred hladnjaka s mlijekom i sirevima.
lijepi su trenuci očito kratki. vidjela sam prosijedu glavu
kako se udaljava prema blagajni. ustala sam i zakopčala
tri slučajno otkvačena gumba. je li danas utorak?
nakon posla ostat ću u kući. od nekih dana ne treba tražiti više.

2004-8-10

De: Tamno mjesto
Producción de Audio: Tomislav Krevzelj, Udruga radio mreza 2011

Dienstag

schon als er eintritt spüre ich wie er mich anstarrt.
mittelgroß, breite schultern, leicht graues haar.
ein deutscher? weiß nicht – er hat ja noch nichts gesagt.
ich hocke über dem karton mit fischpasteten und klebe preisschilder auf.
mein weißer kittel, weit aufgeknöpft, zu sehr – wie ich nun merke.
nichts drunter. ein schwüler tag, und ein kittel
engt sowieso ein.ich vergess gern mein höschen
ich bin nicht besonders schön. eher klein und sommersprossig,
aber mit den beinen einer insulanerin, schlank, geformt von stein
und gestrüpp.
vollendet von wellen, im wechsel von südwind und bora.
vielleicht bin ich keine schönheit, aber beine habe ich wirklich schöne.
er stand versteinert da, sein blick geffeselt.
als hätt’ er nie den flaum einer frau gesehen. oder womöglich
nie unter einem weißen kittel. der  gibt ihm
besondere zartheit und ein geheimnis. und dieses kleine löckchen
das hervorsticht im gegenlicht: als hätte ich die blanke angel
ausgeworfen ins meer hinter dem kap und ein fisch flugs
nach ihr geschnappt
und jetzt lässt sie ihn nicht mehr los. ich will schon aufstehen,
als mich sein blick an den karton heftet. ich kann mich nicht mehr bewegen.
wie eine Hypnose oder irgendwie schlimmer.
die sache versaute  ein italiener mit einer matrone.
kommt der doch in den laden, schreit und tobt vor all den
kunden. mit der matrone stellt er sich zwischen uns,
vor das kühlregal mit milch un käse.
schöne augenblicke sind offenbar kurz. ich seh den grauen kopf
sich zur kasse entfernen. stehe auf und mache
drei zufällig aufgegangene knöpfe zu. ist heute dienstag?
nach der arbeit bleib ich zu haus. von manchen tagen darf man nicht
zuviel verlangen.

2004-8-10

Aus dem Kroatischen von Matthias Jacob