Olja Savičević Ivančević
živi li u parku vitturi...
živi li u parku vitturi...
živi li u parku vitturi još uvijek onaj ćuk?
prije sna, pjevala sam sestri. mislila sam da to dobro radim, vikala sam i vjetar je kotrljao moj glas preko šahti niz usku ulicu.
kasnije bih još dugo gledala u čudan reljef štukature na plafonu. a onda bi se javio taj ćuk. njegova ću pune samoću, a tišine među njima nadijevaju jezu.
tajan kao noć u parku. tajan kao staro groblje u parku. iz duplje neke pinije koja nestvarno visoko čuva naprsle šiške pune naše čežnje.
crkveno zvono, pa ćuk, pa zvono. i ponekad, nad pinijama, nisko proleti avion. to je noćni let za mjesec. s tim zvukom slijećem u san.