Andriana Škunca
Zajedno s tobom prah
Zajedno s tobom prah
Iz svake stvari koju dirnem diže se prašina - naboran zrak.
Maknem li stolicu, čeka me u vunastim naslagama po podu. Uzmem knjigu,
listam prah. Soba se naprašuje s jednog kraja na drugi. Uronjena u sitne čestice
što se pri jačem vjetru ili hodu uzdižu iznad svog skrovišta.
Godinama se taloži i skuplja, tamni pri vrhu. Uočljiva za jačeg svjetla.
Jednostavno se pojavi kao znak nevidljive duše predmeta i krajobraza.
Ulazi u ormare, pod svjetiljku, u pore zidova - sliježe na staklo. S njom i
vrijeme ide na nas. Sjeda na olovku, uvlači se u rukopis, među slova, izjeda
papir.
Svaki dan pomalo nas grize iznutra i izvana. Prenosimo je
pokretima, udišemo, putujemo s njom. Pripitomljena, svagda uz nas.
Istreseš li je, isprašiš štapom - navire istodobno s nekog
drugog mjesta. Cijeli svijet satkan je od njenog pomičnog daha.
Ne vidiš je, ne znači da je nema. Skrila se. Mahneš li rukom,
možeš je dozvati. Za trenutak pokrenuti. I tako, zajedno s tobom
idu prah i spomen da ćeš se u nj pretvoriti.