Alen Brlek
TIJELU
TIJELU
Prestao sam ti vjerovati kao što se
u listopadu prestaje vjerovati suncu
jer ako te izložim svjetlu oduzimaš mi vodu
i savijaš u suho, puno sjećanja i tableta,
ako te izložim mraku, uzgojiš pse tišine
kojima me potom hraniš.
S balkona se prostire sve konkretnija daljina i ne znam
što treba učiniti.
Čemu te izložiti da ne budem kao kopljem otvoren,
čemu te izložiti da se vratim.
A znam, znam biti težak poput budućnosti
u sljepoočnicama noću. Znam, pompei
katkad kao, tih i konačan, vadim to koplje
i očekujem da spojit će nam se krvi
u drugačiji izvor. Znam potom beskonačan
poput kipućeg mlijeka postajem nesnosan tren
tamni okvir koji ti pokušava reći volim i jesi
riječima oduzetim olujom u malom mozgu.
Naselju koje postajem prijeti val. Ovdje
nema mora. Ni signalnih pištolja. Samo
tišine hirošime, iznova i iznova.
Čemu se izložiti a ne postati muzej.
Jer, svemu što bi trebao biti mir, prilaziš s leđa
i pretvaraš u rim u plamenu. Suviše ti vjerujem
zbog davno stečenog znanja da poslije vatre
tlo postaje plodnije, iako um nije takvo tlo.
Um je komora jeke u kojoj tamno korijenje
ne poštuje ni biologiju ni kemiju, i što bi trebalo
biti flora i fauna postaje podrum osvojen vlagom.
Ako te izložim pitanjem ruke druge ruke,
koja bi ugasila požar, izložiš me sramu i tremoru.
Ako ti povjerujem, izvući ćeš mač iz kamena.
Raspredaš tišinu betona, predano. Ako izustim,
bojim se bit će krletka, bit će nikada druga ruka
bit će iznenadni korak u zamku postavljenu samome sebi,
usred nježnosti, poput dodavanja papra onome koga voliš.
Ti bez abecede moj um kocka za potpalu vatre,
zapaljena strijela u beskonačnom letu do mete,
i dupla metafora, opet. Ali ovdje
nema ni triješća ni mete, samo šutnja i srce
u kojem kleca spoznaja. Od vatre bih ti vrata dao,
samo otvori abecedu. Reci mi, shvaćaš li val koji dolazi.