Ivana Bodrožić (Ivana Bodrožić)
Pronalazak
Sanjala sam da sam ljudsko jedro,
vučem te za nožni palac pod jorganom,
budi se, napušta me strpljenje,
pas mora na pišanje,
muka je već počela.
Sanjala sam da sam ljudsko jedro, mama,
ponavljaš,
lupam po sobi, otvaram prozore,
skupljam zguljenu odjeću
s naših sinoćnjih tijela
koja su otišla u nepovrat.
Ne osjećam više jutro, ali znam ga iz knjiga i filmova
trebalo bi obećati nešto.
Ja sam već u podnevu, u tragediji iza ugla,
u propuštenim prilikama,
u oštrici crne misli kojom započinjem dan.
Uperena u moranje, bivša pjesnikinja,
ne vidim ni kako ti je kosa potamnila,
ni kako je tvoje stopalo preraslo moje
ne vidim ni kako smo te prevarili,
više ne vidim stih ni kad mi ga nacrtaš.
Dok se rastežeš još uvijek na brodu,
iz potplaublja snova iscuri tvoj glas:
To mi se uopće ne čini kao da je bolno.
I posve nenadano, nakon tisuću lažnih jutara,
osjetim ubod zadovoljstva, osjetim da sam ga
skrivenog, kamufilarnog u tvoj san,
uvijek s novim licem, ipak prepoznala.
Zato, sve što ti želim,
visoka moja kćeri,
tamne kose,
i snova u stihovima
Postani ljudsko jedro,
to mi se uopće ne čini da je bolno.