Marija Dejanović
Pravilne linije
Pravilne linije
Žuta tromost dolaska
plodova drveća, jabuka, krušaka
izniknula je iz kamena ukopanog kao peta,
isplivala iz vode.
Svo je voće žuto
i pojavljuje se samo u naznakama,
debljina podneva prilazi nam kao pitomi vlak,
redovito, s blagim odstupanjima
i upozorava nas da moramo biti oprezni,
blago nasmiješeni,
čiste površine i metalnog, zagrijanog srca,
spremni da motikom zatučemo bjelouške
i u pretrazi prevrnemo svaki kamen.
Ona ima vatrostalne ruke,
skriva ih u pećnici kao zmija noge,
isteže vrat, tjeme i bradu slijedeći pravilnu liniju,
prati na nebu male ožiljke
ispuštene iz stražnjice aviona.
Ne može se na mene opeći,
ne može mi saznati ime.
Zjenice su nam fiksirane, uokvirene trepavicama
koje kalibriraju kao pupoljci,
pupoljci svibanjski,
pogledom ispraćaju noge i glave.
Tako sam sretna što te imam,
ukrala si dio auta samo da ga ne može nitko voziti
i sad autostopiraš, misleći
što li mi je sve to trebalo.
Travnati ti jezik skriva laži,
slatke, ljetne preinake kako bi me više voljela.
Kad u ustima topiš moje ime
zaklela bih se da je to neko drugo ime.
Kad mi ustima ljubiš obraz,
zaklela bih se
da to nije moj obraz.