Miroslav Kirin
[Nedokučivo, kao kad pod toplim mlazom ispirem prljavo posuđe...]
[Nedokučivo, kao kad pod toplim mlazom ispirem prljavo posuđe...]
Nedokučivo, kao kad pod toplim mlazom ispirem prljavo posuđe, odlažem ga sa
strane da se osuši, a lice mi zaokruži osmijeh.
Pokretom nemišljene lakoće otvaram prozor kako bih unutra pustio jutarnji zrak.
Voda upravo ključa, iz srebrnkaste kutije u nju stavljam četiri žličice kave.
Još tvoj šum iz kupaonice, ali dolaziš.
S punom šalicom vraćam se za stol i sjedam:
u tom času susjeda u zgradi prekoputa istresa plahtu.
Plahta zabjelasa i ona hitro uvlači svoje ruke, kao izloženu vidljivost stida.
Ali koja je to lakoća, s nekoliko trzaja istresti sve što se nakupilo.