Ana Ristović (Ана Ристовић)
Jezik, moj jež
Jezik, moj jež
Ljubljanski taksisti se klade
da sam iz Ukrajine.
Na moje »Dobar dan«,
požele mi dobru noć –
moj slovenački miriše na jug ili istok,
siguran užitak.
Beogradski misle
da dolazim iz užičkih krajeva:
otežem, tvrde, kao Morava pred sušu.
A oni oko autobuske stanice
na koju stižem umorna od puta
kažu da mi Ć nije kao njihovo meko,
mora da sam Slovenka –
i pod povišenim pritiskom
taksimetar otkucava sve brže i brže.
I pitaju se, pod kojom firmom
vozim tanko telo, usijanu glavu,
čiji je mali kofer na kolenima i pod njim
čija kratka suknja,
ćumez sa namenom vedrom.
Čije je tvrdo DŽ na sandalama
privezano umesto kopče
i čija su dva glasna A iz imena
oko mojih ruku i vrata, umesto omče.
I pitaju se, a ne znaju:
moj jezik brži je od mene,
jež maratonac na 500 kilometara
kome bodlje rastu na unutra.
Kao zaverenici, sastajemo se
u bescarinskoj zoni, na pola puta:
naše su neme šume, gluva doba
u kojima ga mogu grejati u ruci.
Osuđeni jedno na drugo,
gramatičke revolucije preživljavamo ćutke:
ja radost ponovo nađene dvojine,
on, strah od crnog imperfekta.