Jana Radičević 
Translator

on Lyrikline: 4 poems translated

from: german to: montenegrin

Original

Translation

[Gebrochen ist die Säule, der alte Lorbeer-Stock]

german | Sandra Burkhardt

Gebrochen ist die Säule, der alte Lorbeer-Stock,
der meinen Knochen und Gedanken etwas Halt gab.
Verloren hab ich weder hier noch dort, noch da?
Ja! Gescholten habt ihr mich für meinen doppelten Namen,
das zweite, gesammelte Wort,
das Alter Ego, altes Haus,
das mich leicht leben und laut auflachen ließ,
und würdig gehen. Ich kann euch sagen,
kommt erstmal in mein Altertum. Nein, andersrum:
Man weiß kaum noch etwas herzustellen,
wiederherzustellen; hat viel erreicht und doch kein -tum.
Nicht alles was glänzt ist, tja, Geld.
Ihr altehrwürdigen Glieder, vielleicht ist das hier
falscher Stolz: Kolonnen, Kolonnaden!
Ich war die ganze Zeit nur semicool,
was soll ich da andres tun, als das Gesicht gesenkt zu tragen?
O Stock, ein Leben lang warst du so schön in Sicht,
wie leicht verliert man dich an einem Morgen aus dem Blick.

© Sandra Burkhardt
from: Fragmente einer echten Ikone
Audio production: Haus für Poesie, 2023

[Slomljena je greda, stari lovorov štap]

montenegrin

Slomljena je greda, stari lovorov štap

koji je mojim kostima i mislima bio oslonac. 

Izgubio nijesam ni ovdje ni tamo ni tu?

Da! Grdili ste me zbog mog duplog imena,

druga, uzeta riječ,

drugo ja, druga kuća

koja me pustila da lako živim, glasno se smijem

i dostojno odem. Mogu vam reći:

prvo dođite u moje antičko doba, u moje carstvo. 

Ne, bolje: ko još zna nešto stvoriti,

obnoviti; iako je puno postigao, nije ipak -stvo. 

Sve što sija nije, pa, novac.

Vi, moje stare kosti, možda je ovo

lažni ponos: kolone, kolonade!

Cijelo sam vrijeme samo bio napola puta.

Šta ja tu drugo da radim, nego da hodam glave oborene?

Ō štapu, cijeli život si bio na tako lijepom mjestu,

kako te je samo jednog jutra bilo lako izgubiti iz vida.

Prevod na crnogorski Jana Radičević
prevod je nastao u okviru radionice VERSschmuggel u vreme Festivala poezije u Berlinu 2022.

[Mitten unter feindlichen Büschen und fiesen]

german | Sandra Burkhardt

Mitten unter feindlichen Büschen und fiesen
geh sicher ich durchs Gehölz und singe weiter
ihr, die ich in den Augen trage,
mit mir zu sehen Frauen und Fräuchen,
doch nichts als Rausch und Räuschchen:
Mein ich, sie zu hören, hör ich die raschelnden Blätter,
nach ihr zu rufen, dann rufen plötzlich auch
die Zweige und Früchtchen, hervor das Wasser,
flüsternd, flüchtend,
durch die grüne Morgendämmerung zu ziehen.
In freundlichem Einklang, im Gesang
mit allen herumliegenden Stöckchen, ach,
wie unterhaltsam diese Torheit doch ist.
Es ist selten Stille. Ein einzelnes Grauen, schau,
das scheu verschattete Wäldchen gefällt mir
gar nicht schlecht: Dass ich fast untreu der Geliebten
würde mit mir selbst. Jetzt aber schnell!
Erinner dich, Tölpel, warum du hier unterwegs bist.

© Sandra Burkhardt
from: Fragmente einer echten Ikone
Audio production: Haus für Poesie, 2023

Usred neprijateljskih i jezivih grmova

montenegrin

Usred neprijateljskih i jezivih grmova

sigurno hodam šumarkom i pjevam dalje

njoj koju nosim u očima,

meni vidljive žene,

ali ništa sem šūma.

Čini mi se da je čujem, ali čujem samo šuštanje lišća.

Zovem je, zovu je odjednom i

grane i voćkice, izazivaju vodu,

šapćući, bježeći,

da se provuče kroz zeleno svitanje. 

U pravom saglasju pjevamo

sa svim rasutim granjem: ah,

kako je zabavna ova nerazboritost.

Rijetko je tiho. Jedan jedini strah. Vidi, 

sjenovita šumica. Nije da mi se 

ne sviđa: da zamalo nevjeran ljubavnici

nijesam postao – sam sa sobom. Požuri!

Sjeti se, tikvane, šta tražiš tu.

Prevod na crnogorski Jana Radičević
prevod je nastao u okviru radionice VERSschmuggel u vreme Festivala poezije u Berlinu 2022.

[Ich liege quasi noch im Kraut, glaubt mir.]

german | Sandra Burkhardt

Ich liege quasi noch im Kraut, glaubt mir.
Ich schlage die Augen auf und die
Jahreszeit der leichten Bekleidung
raubt mir den Verstand. Ich singe:
Ach, was bin ich! Was war ich,
dass mein Pfeil nur die Wade traf!
Nur eine Bohne bin ich zu ihren Füßen.
Doch wer hat jemals von der Geburt
eines echten Mannes gehört?
Singend lindert sich das Leid,
doch trotz guter Absicht nähert sich ihr
mein Stift auch jetzt nicht. Was ist?
Ach nichts. Das Lied verwandelt dich:
Während der Zeit des ersten Zeitalters
war ich ein Lorbeer. Was ich tat,
als ich zum ersten Mal meine Haare
diese Welle machen sah, wo ich doch auf eine
Krone gehofft hatte, und die Füße, in denen ich steckte,
zu zwei Wurzeln wurden, die Arme zu Ästen:
Ich raschelte. Niemals zuvor schwieg meine Sprache.
Ich wusste weder, was es war, als ich es fand,
noch wo, doch als ich ankam, wo ich mir entzogen,
sprach ich im Klang des Schwans.
Während der Zeit des zweiten Zeitalters
schwamm ich am Ufer umher umher,
wollte reden, sang aber immer nur um Hilfe.
Einst hatte ich in sanften Tönen
verliebte Blicke erklingen lassen,
doch was war zu hören? Iiiiüüüh, Iiiiüüüh –
Kaum mehr, als diese Lady über mich zu sagen hätte.
Sie sprach zu mir: Sprich nicht davon,
von deiner Rede bleibt eh nur Überrest.
Als ob ich das nicht wüsste! Aber ich war
ein Sprichbrunnen und fand kein Ende.
Ach, lass mich doch ein Stein sein.
Während der Zeit des dritten Zeitalters
weinte ich, rollte, wenn ich mich bewegte,
stolperte und fiel. Da war sie wieder.
Ich starrte, weil die Sicht mich nicht befriedigte,
bis sie mich so ans Blickfeld gerichtet ansah,
dass es mich Kieselchen schüttelt. Ich rief:
Heb mich auf! Entsteine mich,
und wenn es mich meinen Un-Stein kostet!
Doch die Stimme war mir untersagt und so
schrie ich in Papier: Ich bin nicht meins, nein.
Es stimmt, Lied, dass ich mich dem eignen Bild entzogen
in eine undeutliche Spalte verwandeln spürte.
Mehr Dinge werden gedacht als noch
tausend Stifte nicht müde werden zu berichten,
doch auch das steht bereits andernorts.
Schweigend trennt sich der Dichter von seiner Hand
und entfernt sich.

© Sandra Burkhardt
from: Fragmente einer echten Ikone
Audio production: Haus für Poesie, 2023

[Ja takoreći još ležim u šipražju, vjerujte.]

montenegrin

Ja takoreći još ležim u šipražju, vjerujte. 

Otvorim oči i

godišnje doba lagane odjeće

ponese mi pamet. Pjevam:

ah, šta sam ja! Šta sam to bio 

pa je moja strijela samo pogodila list!

Samo sam zrnce pod njihovim nogama.

Da možda neko nije čuo da se

pravi muškarac rodio? 

Dok pjevam, pjesma se ublažava, 

ali uprkos dobroj namjeri, ne približava joj se

moja olovka ni sad. Šta je?

Ah, ništa. Pjesma te preobražava.

Tokom prvog doba

bio sam lovor. Šta sam uradio

kada sam prvi put vidio svoju kosu

kako se talasa, a nadao se 

vijencu, i kad su stopala

postala dva korijena a ruke grane:

zašumio sam. Nikad prije nije umuknuo moj jezik.

Niti sam znao šta je bilo to šta sam našao,

ni gdje, ali kad sam stigao tamo kamo nijesam ni krenuo,

progovorio sam jezikom labuda.

Tokom drugog doba

plivao sam uz obalu okolo naokolo.

Htio sam pričati, ali samo samo pjevušio upomoć.

Nekad sam blagim tonovima

znao izazvati zaljubljene poglede da odzvone,

ali šta se moglo čuti: liiijuuu, liiijuuu –

Ništa više ta lejdi ne bi imala o meni da kaže.

Govorila mi je: nemoj o tome.

Od tvoje besjede svakako ostaju samo trice.

Kao da to nijesam znao! Ali ja sam bio

poput vode koja teče i nijesam prestajao.

Ah, pusti me da budem kamen.

Tokom trećeg doba 

plakao sam, kotrljao se,

spoticao se i padao. Opet je bila tu.

Zurio sam u pokušaju da razaznam,

dok nije uhvatila moj pogled

koji me je potresao do dna. Vikao sam:

digni me! Otkameni me,

makar me toga koštao moj ne-kamen!

I glas mi je bio uskraćen i tako 

vrisnuh u papir: nijesam svoj, ne!

Istina je, pjesmo, da sam izbjegavajući vlastitu sliku

osjetio da se preobražavam u nejasan rascjep.

O više se stvari razmišlja nego što

na hiljade neumornih olovaka izvještava,

ali čak i to već piše negdje drugo.

Ćutke se pjesnik odvoji od vlastite ruke

i udalji.

Prevod na crnogorski Jana Radičević
prevod je nastao u okviru radionice VERSschmuggel u vreme Festivala poezije u Berlinu 2022.

[Hört in ausgestreuten Reimen den Klang der Seufzer]

german | Sandra Burkhardt

Hört in ausgestreuten Reimen den Klang der Seufzer
mit denen ich mein Herz nährte, den unbeständigen Stil,
in dem ich weinte und wütete, meine frühen Jugendsünden.
Hört vom Liebesversuch und -beweis eines Einsamen,
der auf etwas Mitleid hofft, wenn nicht Vergebung,
und nicht ergebnislos vergessen werden will. Ich meine
mich: Ein Körnchen war ich selbst zu großer Zeit
und für das Volk bin ich nichts als Geschichte.
Ach, wie lange es her ist, als ob es ein Märchen wäre.
Ich schäme mich oft vor mir. Ihr werdet verstehen, wofür
all die Scham und all das Faseln war, und ihr müsst wissen,
dass, wie sehr du auch der Welt gefällst, es ist ein kurzer Traum.

© Sandra Burkhardt
from: Fragmente einer echten Ikone
Audio production: Haus für Poesie, 2023

[Čujte u rasutim rimama zvuk uzdahā]

montenegrin

Čujte u rasutim rimama zvuk uzdahā

kojim sam hranio svoje srce, prevrtljivi stil

u kojem sam plakao i bjesnio, moje rane mladalačke grijehe.

Čujte o pokušaju i dokazu ljubavi zaludnoga čovjeka

koji se nada trunki sažaljenja, ili čak opraštaju, 

i koji ne želi da bude zaboravljen. Mislim 

o sebi: sitan sam bio u velikim vremenima

i za narod sam sada istorija. 

Ah, koliko je samo prošlo, kao da je neka bajka. 

Često me je samoga sebe stid. Razumjećete čemu

sav taj sram i sve to trabunjanje, i da znate,

koliko god se svidio svijetu, kratak je to san.

Prevod na crnogorski Jana Radičević
prevod je nastao u okviru radionice VERSschmuggel u vreme Festivala poezije u Berlinu 2022.