Sve što vidim u svijetu nije odmah i riječ. I prije nego
što je postao riječ, vuk je bio prijestupnik, derač kože. Otuda
moj nemir. Od malena su me plašili da ću sresti vuka. Danas
sam ga sreo i istom zaboravio kako se zove, kurjak. A htio
sam izgovoriti tu riječ bar u sebi. Proždre li me, da upoznam
ubojicu. Uzbuđenje raste čim mi se približi. Slogovi se prebrzo
množe, traže jedan drugom kraj, stoje na repu pa poskoče
do njuške i tad se sve zavrti u mozgu i promašuje.
Priznajem, ne mogu se odmarati u vučjem pogledu, njuška
nasuprot meni se grči, zubi sijevaju, traže u meni izlaz svoje
čežnje. Kako da pobjegnem od nesrazmjera divljine, dlaka,
igre mišića, valjda krvave, i mojih neizgovorenih riječi u
trbuhu? Tŕ trbuh je jedino što imamo zajedničko, naše unutra,
čar ispunjenja i nestanka, naša mater.
Toga časa ne mucam, u sebi govorim nešto o prirodi, a muči me
da nešto moram reći i vuku. No njegove oči već krule i
lišavaju moj govor smisla. Vučje škljocanje zuba u prazno
prekida moju rečenicu na pola, nastanjuje je nekim zijevom
između riječi, kao da bi sad sve trebalo iznova otpočeti u
nijemim otkucajima mraka.