Milan Đorđević
serbian
LAK
Usoda me vali. Včasih kot jajce. Včasih me
s šapami lomasti po bregu. Kričim. Upiram se.
Ves svoj sok zastavim. Ne smem tega delati.
Usoda me lahko utrne, to sem že začutil. Če
nam usoda ne piha na dušo, zmrznemo v hipu.
Preživljal sem dneve v strašni grozi, da sonce
ne bo več vzšlo. Da je to moj poslednji dan.
Čutil sem, kako mi svetloba polzi iz rok, in če
ne bi imel v žepu dovolj quarterjev in bi Metkin
glas ne bil dovolj mil in prijazen in konkreten
in stvaren, bi mi duša ušla iz telesa, kot mi
enkrat bo. S smrtjo je treba biti prijazen. Vse
je skupaj v vlažnem cmoku. Domovanje je, od koder
smo. Živi smo samo za hip. Dokler se lak suši.
From: Ambra
Ljubljana : Mihelač, 1995
Audio production: Študentska založba
LAK
Sudbina me kotrlja. Ponekad kao jaje. Ponekad me
šapama lomata po padini. Vičem. Odupirem se.
Založim sav svoj sok. To ne smem da radim.
Sudbina može da me ugasi, to sam već osetio. Ako
nam sudbina ne duva u dušu, odmah se smrznemo.
Danima sam živeo u jezivom strahu da sunce više
neće izaći. Da je to moj poslednji dan.
Osećao sam kako mi svetlost klizi iz ruku i da
u džepu nisam imao dovoljno novčića i da
Metkin glas nije bio dovoljno mio i ljubazan i
konkretan i stvaran, duša bi mi se otrgla od tela,
kao što će jednom da uradi. Treba biti
ljubazan prema smrti. Stalno boravište je tamo odakle
smo. Samo za trenutak smo živi. Dok se lak suši.
Preveo sa slovenačkog Milan T. Đorđević
Iz: Ambra. Beograd: LIR, BG 2002