NAŠLI SMO SE OPET SVI ZAJEDNO


             Iz duhana, iz kave, iz vina
             pojavljuju se u rubu noći
             kao oni glasovi koje čuješ pjevati negdje
             daleko niz ulicu, koju pjesmu,
             ne možeš razaznati

             Julio Cortazar “Los amigos”


u snu mi je došlo da smo se našli opet svi
zajedno za dugačkim drvenim stolom postavljenim negdje
u pustoši u planini
za bijelim drvenim stolom sa kariranim stolnjakom crvenih šara
oko nas visoravan, visoka trava. sjedimo tihi

koncentrirani na prozirne limunove cvjetove
koji lebde muklim svibanjskim nebom
padaju
u čaše iz kojih pijemo hvataju se za blato naših uniformi i klize
niz led našeg oružja nestaju u travi
oštrih sunčevih bridova prepletenoj oko naših čizama starih
nekoliko tisuća godina. neki od nas
piju čisto ja miješam vino sa radenskom nabijenom mineralima
kvarcnim kristalima hučećim vodopadima

neki u vino dolijevaju običnu vodu na stolu je vrč koji se puni
na bunaru vodom bistrom poput
zraka koji nas okružuje kroz čiju prazninu vidim raspukline
u snjegovima
koji se tope na najudaljenijim vrhovima crnih staklenih
planina. gledajući odavde
sasvim je očito da je zemlja okrugla. slani vjetar
koji se noću digao s mora šulja se plošno površinama
nevidljivim labirintima
s namjerom da iznenadi njemačkog ovčara
graničara neprijateljske patrole zaspalog u sjeni
jedinog drva na visoravni
(nikome od nas nije previše stalo do pasa)

palim cigaretu šibicu bacam u travu duhan mi ulazi u pluća
snagom koja muti vid.

sjedimo bez riječi  pod nogama nam negdje
duboko pod zemljom
ključa lava budućih vulkana – tlo se rodilo
nakon što se zarobljeno snijegom prekriveno cijele zime
prevrtalo crpilo iz mrtvih organizama
obnavljalo probijalo korijenje – zgrušavalo i širilo,
stvaralo izdanke gorkih boja.

sjedimo spokojno gledajući kako rastu plodovi planinskog limuna.
hrana na stolu je skromna kao što je uvijek bila:
nekoliko kruhova, trideset tvrdokuhanih jaja. tu su i mape
(zemljopisne karte nekih drugih područja) plus sedam

motorolinih radio uređaja pet-šest prvih zavoja tri noćna
ic vizira dva dnevna dalekozora + sedam vojnih busola.

© Tomica Bajsić
From: Južni križ
Goranovo proljeće, 1998
Audio production: Tomislav Krevzelj, Udruga radio mreza 2011

Wir sind wieder alle zusammengekommen

Sie tauchen aus dem Tabak, aus dem Kaffee, aus dem Wein auf
        erscheinen am Rand der Nacht
        wie jene Stimmen, die du irgendwo fern auf der Straße
        singen hörst, du kannst das Lied aber nicht erkennen

        Julio Cortazar „Los amigos“


ich träumte davon, dass wir uns alle wieder getroffen haben
am langen holztisch, der irgendwo in der ödnis, auf dem berg
aufgestellt war
am weißen holztisch mit einer rot karierten tischdecke
um uns herum die anhöhe, das hohe gras. wir sitzen still

konzentrieren uns auf durchsichtige zitronenblüten
die im stummen maihimmel schweben
in die gläser fallen
aus welchen wir trinken, sich im schlamm unserer uniformen verfangen
und an dem eis auf unseren waffen herunterrutschen, verschwinden im gras
aus scharfen sonnenkanten, das unsere stiefel umrankt
die einige tausend jahre alt sind. einige von uns trinken reinen wein
ich mische ihn mit radenska wasser, das mit mineralien versetzt ist
mit quarzkristallen, mit rauschenden wasserfällen

einige gießen gewöhnliches wasser in den wein, auf dem tisch steht ein krug
den man am brunnen mit wasser füllt, das klar ist
wie die luft, die uns umgibt, durch deren leere ich die risse
in den schneedecken sehe
die auf den entferntesten gipfeln der schwarzen berge aus glas schmelzen.
wenn man es von hier aus betrachtet
wird es ganz offensichtlich, dass die erde rund ist. der salzige wind
der nachts vom meer emporgestiegen ist, schleicht tief über die flächen
durch die unsichtbaren labyrinthe
in der absicht, den deutschen schäferhund zu überraschen
den grenzwachhund der feindlichen patrouille, die im schatten eines baumes auf der anhöhe
eingeschlafen ist
(keiner von uns legt besonderen wert auf hunde)

ich zünde eine zigarette an, werfe das streichholz in das gras, der tabak tritt in meine lunge ein
mit einer wucht die meine sehkraft trübt.

wir sitzen ohne worte, unter unseren füßen irgendwo tief
unter der erde
kocht die lava der künftigen vulkane – der boden wurde geboren
nachdem er den ganzen winter vom schnee gefangen war
er wälzte sich um, er schöpfte  aus toten organismen
erneuerte sich und ließ die wurzeln durchschlagen – er zog  sich zusammen und weitete sich
und erschuf triebe in bitteren farben.

wir sitzen friedlich und sehen den früchten der bergzitrone beim wachsen zu.
die malzeit am tisch ist bescheiden, wie sie es immer war:
einige brotlaibe, dreißig hartgekochte eier. da sind auch karten
(die landkarten anderer gebiete), dazu sieben

funkgeräte marke motorola, fünf-sechs mullbinden, drei nachtsichtgeräte
zwei ferngläser + sieben militärkompasse.

Übersetzung aus dem Kroatischen von Alida Bremer