Pismo

Malo je nedostajalo pa da prva riječ
koju želim napisati bude
“nekoc”.
Takvim pomakom u neodređenu prošlost
mogao bih lako pogriješiti.
Ostati bez pokreta,
oslobođen onog pucketanja trenutaka
koji tijela ispunjavaju toplom strpljivošću.
Bez blaženog smiješka
što dozrijeva polagano.
Koji tlapnju obrće u glatku ljepotu.
Koji se može posrkati s usana,
zatim usisati kao utvaru
što daruje neki drugi ishod.
Kasno je.
Od prozora do vrata samo je
nekoliko koraka.
Kad zastanem,
obuzima me panika,
osjećam kako nadire prazno vrijeme:
s poda,
kroz pukotine zida u uglovima,
kako se počinju rojiti greške
kojih ranije nisam bio svjestan.
Pri pomisli na propušteno,
hvata me drhtavica.
Što osjećam? Što pružam?
Što mogu primiti?
“Pišem svojim tijelom”,
rekoh.
Biti bez obzira,
lagano cupkajući osvajati prazninu.
Napokon, zamahnuo sam glavom,
napokon, mogu se prisjećati.
Nisam povikao, nisam uzdahnuo,
nisam rukama mahao.
Sjedio sam.
Tupo zureći nastojao sam dohvatiti preostale
sitnice.
Pisaći stol shvaćao sam kao stroj
za brisanje zaborava,
a fini sloj prašine na njemu
kao otisak vremena.
S jedne fotografije dopire klicanje,
razdraganost uhvaćena u prolazu.
Hoću ukrotiti ono što bi se moglo
nazvati nedokučivim,
zatim to pretopiti u pismo –
očekivano,
primljeno,
zametnuto,
zauvijek izgubljeno.


Što čekaš? – povikah, čini mi se,
zaprepašteno.
U zgodnom trenutku mogu poskočiti,
tijelo ižmikati kao krpu
i zauvijek biti lišen želje.
Erotizirajuce čestice
što su nas dijelile i spajale
sada su tek talog koji nam
može iskliznuti zauvijek.
Hoćeš li?
Mogao bih se ponovno uputiti
do prozora,
u granama prepoznati istu onu agresiju
koja je zračila s kože što sam je nekoć
milovao,
kože koje se sada jedva sjećam.
Ne mogu spavati.
Gledati, gledati nijemo,
bez riječi ostati,
bez čudenja.
Osluškivati zvukove koji ne
predstavljaju savršeno ništa.
Da su barem riječi,
da ih mogu prisvojiti,
usisati u svoje tijelo i onda
spokojno odolijevati nespretnostima.
Dok udaram u tipke,
osjećam besciljno vrludanje
u vršcima prstiju.
Pišem li zaista svojim tijelom?
Ili je to čežnja što izbija van,
pohotljivo tražeci mjesto na
stranici papira?
Ili je to jednostavno
Ništa,
Praznina,
Mòra.

Odluka izmrvljena u sitna zrnca,
nerastopljeni kristali šećera
zalutali na gornjoj usni.

Dohvatio sam škare za papir
i s ukrasnog drveta počeo izrezivati
vrhove na listovima.
Odjednom sam otkrio beskorisnost
koja je preko listova curila
u tankim mlazovima
postajući samo hrpa praha.
Polizat ću taj prah,
ugurati ga u nosnice,
preobraziti se zatim u nešto što se
njiše i na najslabijem vjetru.
Uputit ću se možda van,
prepustiti se nepoznatim nagonima
tek navlaš upisanim u šarenicu oka
i žmirkati tražeći neku oštru
pukotinu na obzoru.
Ili ću ostati za pisaćim stolom,
s vremena na vrijeme zadrhtati
od iznova otkrivenog zadovoljstva,
pa glasno uzdahnuvši napisati
rečenicu koje sam se ranije klonio –

“Nekoć, kad sam svaku grešku shvaćao
kao poraz,
vjerovao sam kako je voljeti veoma lako”.

© Zvonko Maković
From: Točka bijega
Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1990
ISBN: 86-399-0229-1
Audio production: 2006, Literaturwerkstatt Berlin

Letter

I have almost started this poem
with
“Long time ago”.
With this displacement into indefinite past
I could easily commit an error.
Remain motionless,
free from the cracking of moments
which permeate the body with warm patience.
Without a blissful smile
that slowly matures.
That turns suffering into a smooth beauty.
That can be sipped straight from the lips,
then sucked in like a phantom
which offers a different outcome.
It is late.
From the window to the door there are
only a few steps.
When I pause
I am seized by panic,
I feel the barren time invading:
from the floor,
through the cracks of the walls,
the errors multiply,
the ones I was not aware before.
When I think about what I missed out on,
I tremble.
What do I feel? What do I give?
What can I receive?
“I write with my body”,
I used to say.
To be without scruples,
invading the void slowly.
Finally, I waved my head,
finally, I could recall.
I did not shout, I did not sigh,
I did not wave my hands.
I was sitting down.
Staring dully I tried to reach what was left
of the trifles.
I held that my desk was a machine
for the erasure of forgetfulness,
and the fine layer of dust on it
was the imprint of time.
From one of the photos applauses,
merriment caught in passing.
I want to tame that which you
could call unthinkable,
than turn it into a letter –
expected,
received,
displaced,
forever lost.

What are you waiting for? I screamed, I think,
amazed.
In an opportune moment I could hop,
wring the body like a dirty rag
and be forever devoid of desire.
Eroticizing particles
which have separated us and brought us together
are now just a sediment
that can slip away forever.

Do you want to?
I could walk over
to the window again,
and recognize in the branches the same aggression
that radiated from the skin I used to caress,
the skin that I can now hardly remember.
I can’t sleep.
To watch, to watch in silence,
to remain without words,
without wonder.
Listening for the sounds which
represent perfectly nothing.
If they were only words
that I could take up,
and suck them into my body and
than resist clumsiness carelessly.
While I type
I sense the aimless incertitude
on my fingertips.
Do I really write with my body?
Or is that longing reaching out,
greedily looking for a place on
a piece of paper?
Nothingness
, Emptiness
, Nightmare
. The decision ground into tiny particles,
unmelted sugar crystals
lost on the upper lip.

I got the scissors
and started cutting off the tips
of the leaves on my plant.
Suddenly I discovered the uselessness
which trickled across the leaves
in tiny jets
becoming a mere pile of dust.
I will lick that dust,
push it into my nostrils,
and finally turn into something that
trembles in the faintest wind.
I may go out,
abandon myself to the unknown drives
just barely inscribed in my cornea
and strain my eyes looking for
some sharp contour on the horizon.
Or I will stay at my desk
and tremble from time to time
from newly found pleasure,
and sighing loudly write
a sentence which I avoided before –

“In the past when I took every mistake
for a defeat,
I believed that it is very easy to love”
.

Translated by Tomislav Longinovic