Almin Kaplan
Pradjed
Na sećiji kraj furune, umornu pradjedu iz gunja
Procvao furunkul, kao ruža, latičasto iz žbuna
Vani vrijeme vrani, sikće zimljivica zmija
Dani ko brabonjci, usta šejtanska puhaljka
S pradjedom došla i dva rata, dva brata brđanina
Ne znamo koji od kojeg je veći, od njih kao od kruha
Mrve se riječi španjolka, soča, komin, kam-kam
Jasenovac, jesen, jes-jes, u jamu se obukao čempres
Nena na postećiji lebdi, kukom iz bunila kraj furune
Vadi platnene komadiće duše, kao iz rijeke nabujale i mutne
Hotli nešto izjes, hotli vode – smreškana starica u riječi hramlje
Odgunđava joj pradjed, u gunjinu, podase svio rat kao gnijezdo
Na nj uzjahao drugi mu brat, brđanin, za vrat ga drži
Ižnjega mrzi mraz i przni se mržnja ko s tavana prašina
Da nijesi koga, zaklo, vraže stari!?, grakti starica na gunjinu
Da nijesi u jamu, baco, da prangiju nijesi međ tuđe noge
Nasilu guro? Ali ništa pradjed ne odgovara, samo mumlja
Procjeđuje muku, u historiju, u vječnost pustu
Tutnji furuna u podnožju gunja, dlakavog i crnog kao planina
Tutnje topovi našom kućom, gruhaju tanad, gruhaju grudve snijega
U ovo malo mesa, što na nama langara kao da je najlon ćesa
Ali koje nosimo kao šinjel protiv zaborava, što rukom davi iz zime
I na nas šalje žilete, te metalne leptire
Zbog kojih tišina, najednom, samo zazvekeće