Bojan Vasić (Бојан Васић)
MIROČ
Mrko lišće za potiljkom
neba i stišana zemlja, talog
plesnive magle nad niskom dugom
i mirna visoravan, šuštanje ćumura,
zapekla dubina tamnog, voštanog
dana što izrasta iz nas poput irisa,
miris raskvašene balege, u crno
sukno kiše uvaljana šuma, slepljene
ptice, samo je to oko nas, dok se
pitamo da li smo umakli onom što
nas goni, nesanici, dugom stezanju
grla, upornoj aritmiji, i kiša je
gotovo topla, i pada ravno u dan
bez vetra, kažem, ne želim više
da budem unutra, gledam kako se
bubamare skrivaju u zamuklom kravljem
zvonu, svuda su jasenovi, pomirenost,
cvetanje timijana, ali nema nikoga
to da vidi, nema nikoga da me
čuje.