Dorta Jagić
MEDENI MJESEC
MEDENI MJESEC
nedjeljom navečer poslije bogoslužja
u maglovitom tramvaju uvijek mogu početi stvaranje
iz ničega.
nema čak ni gradonačelnika, nema ni kanarinca.
nema ni ostavljenoga ljubavnog pisma
kontrolorki karata u štanc-aparatu
nema suhog ručnika, paste za roze cipele,
ženskog zahoda.
nema ni jedne kartonske kutije s ostavljenom
djevojčicom i porukom.
po turobnoj golotinji čeških prozora i stolica
očito je da kingovi jedači vremena
prvo u tramvaju sat pomaknu na zimsko vrijeme.
mogla bih plakati nad odbačenom kriškom kruha
i čašom crnog vina na stepenici
kraj prednjih vrata.
ne da mi se jer nema ni glazbe ni grijanja,
ni onog scenarista s htv-a
koji ne vjeruje da je čovjek bio na mjesecu.
nema ni lažnih magistara s platfusom
ni zaostalih mina ispod sjedala.
u hladnoj dvanaestici od nikoga gledana
od nikoga smetana
vučem kabel skroz od Boga do trajnoga dragoga
do susjeda muža koji se zove skoro kao ja.
želim ga napokon dovući i posjesti, bar do
posljednje stanice.
znam samo da je ciganski lijep i
da se kreće pomoću kistova.
ali na pustim stolicama nema nikoga
tko bi mu pročitao prava i stavio lisice
u slučaju da uđe na sljedećoj stanici.
a ako me kao i uvijek drsko upita je si li se udala
kud ću sa svim tim harmonikama i svadbenim posuđem
na medeni mjesec
još prije kvaternikovog trga