Goran Čolakhodžić
Jutra su još ličila na suživot
Jutra su još ličila na suživot
čovjeka i ovog planeta: svitala rano
probrani usjevi odmjereno cvali i hranili
nepodivljale pčele
Popodne se prostrla velika ravnica
nad njom su bez obzira rasli stupovi oblaka
otoci potpuno proizvoljnih poremećaja
obećanih za sumrak, taj
povratak straha
Tišina duboka do zujanja
Osjećali smo kako ravnici ne dolaze u obzir
gradovi ni sela
Navečer su goleme oluje obilazile predjele
iza ruba očiju, nogu i dana
Mi smo se rano zatvarali
i spavali na smjene, svjesni
da metalni šumovi kiše po raslinju
lako prikrivaju korake kroz noć