Raša Livada (Раша Ливада)
FILIPIKA GORDIH
FILIPIKA GORDIH
Pre nego što ispijemo sve otrove, i obesimo se
U Gradskom parku, još ovo da ti kažemo
pa da nas nema, pa da nas kao oblutke
prostranog svetla, zavitlaju niz reku, da
potonemo sporo, ko kap krvave žive, niz
ono rebro, nazvano mnogim imenima, u mulj:
Da budemo sedefno uvo, tvrdo uvo na sve što
če se zbiti.
Još samo ovo o budžaku-nad budžacima, gde pesma
Gnjili, a neimar cvili; gde svirep je narod,
mutan liman, nebo nisko, zvezde na uši uđu,
na nos izađu, a u bunare kad meteor padne:
Izvade kost i ćupove
Još samo ovo o precima, što se hvale potomcima,
da je ovuda mnogi prošao i kule zidao:
A ko je, šta je ostalo? Deset crkvi, znak
lojalnosti pobožnim ambasadorima, gomila
pustih kuća bez svrhe i namene, banke, teleksi,
i stotine preobraženih glasova u laveže
što skitaju i laju u oluke: Poštujući, i
prizivajući, a ne znajući ni koga, ni šta.
I čude se onima što silaze s planina, danas kada
cvetaju gladi i umetnosti, čude se onima
poslednjima, što niz planinčine silaze,
menjajuči međusobno košulje, ruzmarin,
poljpce i sir, kada se sretnu, i kažu:
Taj običaj je star. To je stari običaj.
Pa ko su onda naša braća i sinovi, i ko smo svi mi,
ovde, u lovu na sadašnjost? Skupa: Samo da
otimamo novce jedni od drugih, ugalj, žuč,
grobnice: Ko su naša braća i sinovi, od
ovih ovde, okupljenih oko teleksa, koji
godinama ne otkucava, ni jednu vest, već samo
prazno zvrji, kao lafet, s kog su upravo
odneli mrtvaca.
A ja kažem:
Teže je sazdati srušene hromine,
nego novu kuću.
I kažem:
Pomeri nogu, lek je pod cipelom.