Krešimir Bagić
Bršljan
Bršljan
na zidu zgrade u kojoj stanujem
raste bršljan, penje se
kaže: ja sam tvoja sudbina
dobro mi je poznata ta rečenica
kojom se pošumljuje svijet
a čovjek urotnički prevodi
u tajni raspored
godinama već bježim k njemu
penjem se po drveću i stijenama
pokrivam tlo koričim zidove
u mom koraku biljna je snaga
tragova nema (zemlja netaknuta)
šutke obrastam brijeg po brijeg
nijedan susjed ne shvaća tu
igru nogu među težom i lakoćom
ponekad nepažnjom otkinem bobicu
(otpadne list, ali ne uvene)
bregovi i susjedi počnu se penjati
jedan za drugim, gore i dolje,
dok zrak ne postane neporočno zelen
i čist
iza zida na kojemu raste bršljan,
nijemo plamtim množim se
prevaljujem kilometre
ovdje i tamo
kada se umorim od šutnje i preobrazbi
priljubim usne uza zid i vrelim dahom
između dviju opeka zanjišem bršljan:
– ti si moja sudbina?
– da. ja, hedera helix, sudbina sam tvoja
i tvoj naslov. i nisam se zanjihao ja,
nego ti, jer ti si progovorio jezikom
kojim se ja granam, kojim izvan mene
nitko ne može krotiti daljine.
pogledam zid iznutra, otvorim prozor,
pogledam zid izvana, nema razlike.
nesvakidašnja je svečanost očito počela:
ispred mene – umjesto jednog – dva stabla
kamo će me još odvesti ta biljna snaga,
bršljan?
teško pitanje za onoga koji traži odgovor,
za onoga koji ne zna kako zatvoriti prozor