Alida Bremer

deutsch

[ZAVIČAJ]

ZAVIČAJ, pa ja sam ga imao.
Jezik, pa ja sam ga govorio.
Susjed, pa ja sam ga imao.

Gledao nas je u leđa, kao buduće sjećanje.
Odveo  nas je, kamo nismo htjeli.
Pili smo vino, u podrumu, do pjesme.

Popeo sam se na brijeg, ali ga više nije bilo.
Dao sam se u potragu za njim.
Zakopao sam ga, nije me bilo na pogrebu.

Odmah sam izmislio novi,  i taj mi je pobjegao.
Počeo sam mucati, to zapisao, tebi pročitao.
I ti si me zakopao, a ja ti svejedno domahujem.

Kad bi to bilo moguće, rekao bih mu da dođe.
Rekao bih mu da se sam govori.
Da sam sebi bude i susjed, i jezik, i zavičaj:

Onaj, s kojim sam pio vino.
Onaj, koji sam govorio.
Onaj, koji nisam izmišljao.

© Miroslav Kirin
Aus: Zukva
Zagreb: Vuković & Runjić , 2004
Audioproduktion: Tomislav Krevzelj, Udruga radio mreza 2011

[HEIMAT]

HEIMAT, ich hatte sie doch.
Sprache, ich habe sie doch gesprochen.
Nachbar, ich hatte ihn doch.

Er blickte uns auf den Rücken, wie die künftige Erinnerung.
Er führte uns, wohin wir nicht wollten.
Wir tranken Wein, im Keller, bis zum Gedicht.

Ich stieg auf den Berg, doch ihn gab es nicht mehr.
Ich begab mich auf die Suche nach ihm.
Ich vergrub ihn, ich war nicht bei der Beerdigung.

Ich dachte mir sofort einen neuen aus, doch dieser floh.
Ich begann zu stottern, schrieb es auf, las es dir vor.
Und du hast mich begraben, und ich winke dir trotzdem zu.

Wenn es möglich wäre, würde ich ihm sagen, dass er kommen soll.
Ich würde ihm sagen, dass er sich selbst sprechen soll.
Dass er sich selbst Nachbar, Sprache und Heimat sein soll:

Jener, mit dem ich Wein getrunken habe.
Jene, die ich gesprochen habe.
Jene, die ich mir nicht ausgedacht habe.

Übersetzung aus dem Kroatischen von Alida Bremer