Rođen u idealnom društvu, besplatno sam dobio sobu
u kojoj ću trajati.
Tražio sam dozvolu – da probijem jedan od četiri zida,
da načinim prozor.

Rekoše da stavim sliku vođe – ona je prozor u svijet.

Pitao sam sva četiri zida
koji može izdržati ranu, jer kanim ekser zakucati.
I sva četiri zida se javiše kao dobrovoljci. Rekoše:
Bolje nositi sliku vođe, nego biti zid za uza zid.

Kad sam okačio sliku – progovori vođa sa slike.
Ohol, tražio je da pozlatim ram.
U inat vođi, uklonih sliku sa zida. I ugledah prazninu.
To sam shvatio kao umjetnost: praznina se
ukazala kao slijepi prozor, ali soba, sa sva četiri zida,
stade se cerekati.

Pitao sam – šta ti je, sobo?

Nisam ja soba. Ja sam ćelija.