Petr Stehlik

tschechisch

Hrvatski pjesnik


                                                             Danijelu, Antunu Branku, Josipu, Anki,
                                                             Tinu, svima koji svjetlošću slave svjetlost
                                                             i točkom ne pokušavaju završiti svijet





bio je svašta čovjek s otoka vampir nećak snijeg
u nekoliko navrata čak i bog
u njegovoj glavi (kao u vrtu)
raste svijet (danas ima dvanaest godina)
krošnja kaže da je krošnja
cvijet da je cvijet
gušter vas samo mirno gleda
i
zauzimlje
brijeg
po
brijeg

koji ga bolje poznaju kažu taj je prije rođenja
zenonu rekao 'bravo tvoj kamen ne leti ali moj da'
potom se prignuo dohvatio kamen
izbrojao do sedam bacio ga
prohodao i tako to traje
od
zenona
do
danas

počeo je s nebom da se oni gore malo odmore i zaborave
zvijezdu po zvijezdu spuštao do zemlje odmarao
kada je prvo polje zasijao kristalima
svi su pomislili evo obrnutog neba
sagnuli glave divili se travama
zaboravili da njegov
kamen stalno leti
da on ne prestaje
hodati

na granici vidljivog i nevidljivog
tražio riječi nalazio plamen dodirivao brojeve
kada bi pepeo tišine prekrio tlo
on bi
- kao puž rogove -
podizao ruke u zrak
pozdravljao
beskrajnost
svemira

bio je svašta igračka vjetrova uže čvor i mornar
on i ona crv i jabuka koja pada s grane
s munjom na leđima
uvijek sâm
a otvoren za zaborav
budnost
i
san

jednoga je dana pomislio ima dana koji nisu dani
dana obilja prostranih i toplih poput gnijezda
pomislio pa u njima počeo stanovati i trajati
najprije je subotu pretvorio u čistu radost
u ružu u trn
(krv je šiknula nesvakidašnja glazba počela)
na vrata mu zakucali utorak i srijeda
pa ostali dani zaljuljani kao barke
na maestralu godina proklijala
kalendar
procvjetao

(oni koji u glavi uvijek imaju savršen raspored
- sve na svome mjestu odjednom i zauvijek -
povjerovali su da je doista nestao
bavili se dnevnim poslovima
uz blagdansku kavu
proklinjali
kišu)

sve se u trenutku ushodalo i susretalo
krtica puž susjed kornjača sjenica
tko je tražio zavičaj
svugdje ga nalazio
tko je htio vjerovati
u svemu mu prepoznavao
korak

da
bio je svašta
vrač u čijim grudima
kuca sat bura na braču
zavodnik i zavedena roj pčela
u nekoliko navrata čak i bog crn kao gavran
u njegovoj glavi raste svijet
(danas ima dvanaest godina)
krošnja kaže da je
krošnja cvijet
da je cvijet
gušter mirno
zauzimlje
brijeg
po
brijeg

kada sam ga zadnji put vidio uspavljivao je otoke
'zamislite oni bi plovili' (ljutio se)
'kakva drskost ta tko će onda znati
gdje je brazil a gdje malta
tko će znati što je vječnost
što umorno vrijeme
more brod
tiguar
šuma
san'

nisam shvatio o čemu govori nisam shvatio
da on uvijek govori i brine o svemu
otišao sam prekoračiti granicu
spojiti mrak s mrakom
pticu s pticom
praznini
kazati
ti
si
svijet
cvijetu livadu
pripremiti slijedeći glazbu
koja kao smola curi u pješčaniku
ali u ovom gradu kao među biljkama u vrtu
tijelo mi se počelo njihati zjenice puniti mrakom i zrakom

i sada nakon svega poručuje mi da je među zrnjem
da je svako zrno koje u suton klija prema nebu
spominje središte vatre brbljave anđele
tamarisku herbarij šumu i ulicu
uzvikuje 'pogodi
koliko me ima
gdje sam
i
što radim
možda sam ovdje
možda tamo možda rastem
možda te zalijevam možda gaziš po meni
možda pijem kavu možda te hodam možda me dišeš
možda je najbolje da me zaboraviš možda možda možda'

i ne pokušavam odgovoriti na izazov
već davno sam obukao rukavicu
koju mi sada dobacuje
nikada mu nisam
vidio lice
čuo ime
glas
ne
mogu
ga sresti
on je prijatelj
koji uvijek ode prije
nego se pojavim koji mi se smiješi
kojega stalno prevodim na nepoznate jezike

slutim svašta će još izdjeljati iz svog nemogućeg rebra
njegove će se riječi (crne od dubine umorne od pisma)
zateći u srcu jabuke probuditi na dječjem crtežu
pa nečujno useliti u rascvjetanu trešnju adama
prešućen pogled slijepca šumu u šumi
u pustoj ravnici opet će biti bog
u njegovoj će glavi ispočetka
iz dječjeg plača rasti svijet
krošnja će reći ja sam
a cvijet da je cvijet
gušter će vas samo
mirno gledati
i zauzimati
brijeg
po
brijeg

Aus: Jezik za svaku udaljenost
Audioproduktion: Tomislav Krevzelj, Udruga radio mreza 2011

Chorvatský básník

                                                                         Danijelovi, Antunu Brankovi, Josipovi,
                                                                         Ance, Tinovi, všem, kteří světlem oslavují světlo
                                                                         a nezkoušejí tečkou zakončit svět






byl ledacos člověk z ostrova vampír synovec sníh
několikrát dokonce i bůh
v jeho hlavě (jako na zahradě)
roste svět (dnes je mu dvanáct let)
koruna stromu říká že je korunou
květ že je květem
ještěr se na vás jen klidně dívá
a
obsazuje
vrch
za
vrchem

ti co ho lépe znají říkají že před narozením
pravil zenonovi ‚bravo tvůj kámen neletí ale můj ano’
potom se sehnul uchopil kámen
napočítal do sedmi hodil ho
začal chodit a tak je tomu
od
zenona
po
dnes

začal s nebem aby si ti nahoře trochu odpočali a zapomněli
hvězdu za hvězdou snášel na zem odpočíval
když první pole osel krystaly
všichni si řekli hle nebe naruby
sehnuli hlavy obdivovali trávy
zapomněli že jeho
kámen pořád letí
že on jde
dál
na hranici viditelného a neviditelného
hledal slova nacházel plamen dotýkal se čísel
když popel ticha pokryl zemi
on
- jako šnek růžky -
pozvedal ruce nad hlavu
zdravil
nekonečnost
vesmíru

byl ledacos hračka větrů lano uzel i námořník
on i ona červ i jablko které padá z větve
s bleskem na zádech
vždy sám
leč svolný zapomenout
bdít
i
snít

jednoho dne jej napadlo že jsou i dny které nejsou dny
dny hojností rozlehlých a teplých jako hnízdo
napadlo jej a začal v nich bydlet a žít
nejprve změnil sobotu v čistou radost
v růži v trn
(vytryskla krev zazněla nevšední hudba)
na dveře mu klepaly úterý a středa
pak ostatní dny rozhoupané jako bárky
v mistralu vyklíčil rok
rozkvetl
kalendář

(ti s dokonalým řádem v hlavě
- vše na svém místě jednou a provždy -
uvěřili že skutečně zmizel
měli obvyklé starosti
u sváteční kávy
nadávali na
déšť)

vše se hned dalo do pohybu
setkávali se krtek šnek soused želva a sýkora
kdo hledal domov
všude jej nacházel
kdo chtěl věřit
ve všem poznával jeho
krok

ano
byl ledacos
čaroděj v jehož prsou
tikají hodiny bóra na brači
svůdce i svedená roj včel
několikrát dokonce i bůh černý jako havran
v jeho hlavě roste svět
(dnes je mu dvanáct let)
koruna stromu říká že je
korunou květ
že je květem
ještěr v klidu
obsazuje
vrch
za
vrchem

když jsem ho naposledy viděl uspával ostrovy
‚představte si ony by chtěly plout‘ (zlobil se)
‚taková drzost vždyť kdo by pak věděl
kde je brazílie a kde malta
kdo by pak věděl co je to věčnost
co unavený čas
moře loď
tyguár
les
sen‘

nepochopil jsem o čem mluví nepochopil jsem
že on vždy mluví o všem a stará se o všechno
odešel jsem překročit hranici
spojit tmu s tmou
ptáka s ptákem
prázdnotě
říci
ty
jsi
svět
květu louku
přichystat za zvuků hudby
která jako smůla teče v přesýpacích hodinách
v tomto městě se mi ovšem jako mezi rostlinami na zahradě
začalo vlnit tělo oči halit tmou a vzduchem

a teď mi po tom všem vzkazuje že je mezi zrním
že je každým zrnem které za soumraku klíčí k nebi
zmiňuje střed ohně breptavé anděly
tamaryšek herbář les a ulici
vykřikuje ‚hádej
jak jsem velký
kde jsem
a
co dělám
možná jsem tady
možná tam možná rostu
možná tě zalévám možná po mně šlapeš
možná piju kávu možná tě chodím možná mě dýcháš
možná bude nejlepší abys na mě zapomněl možná možná možná‘

a nepokouším se odpovědět na výzvu
dávno jsem už navlékl rukavici
kterou mi teď předhazuje
nikdy jsem neviděl
jeho tvář neslyšel
jeho jméno
hlas
nemůžu
ho potkat
je přítel
který vždy odejde dřív
než se objevím který se na mě usmívá
kterého stále překládám do neznámých jazyků

tuším že ještě ledacos vyřeže ze svého záhadného žebra
jeho slova (černá hloubkou unavená psaním)
se octnou v srdci jablka probudí v dětské kresbě
pak do rozkvetlé třešně neslyšně nastěhují adama
zamlčený pohled slepce les v lese
v pusté nížině opět bude bůh
v jeho hlavě bude od začátku
z dětského pláče růst svět
koruna stromu řekne jsem to já
a květ že je květem
ještěr se na vás bude jen
klidně dívat
a obsazovat
vrch
za
vrchem

Přeložil Petr Stehlik