Marko Pogačar
kroatisch
Birbirimize
doğru ucundan çekildiğinde
kolayca açılan gemici düğümleriyle aslında
sıçrayan mikroplarla belki
bazen akoru bozulmuş bir piyanoda
allegro ma non troppo
bazen bir uçurumun kenarından
dibine doğru son süratle
deterjan kokan renkli çamaşır ipleriyle
bizim mahalleden fazla uzaklaşmadan
yer değiştiren kıtalar gibi
her yıl ufak mesafeler katederek
siyah bir ilkokul önlüğünün yaka düğmesiyle
bak ne kadar zamandır
derilerini değiştiren iki yılan gibi
her mevsim yeniden
bir okyanusun dibindeki
karanlıkta merakla
sabah kahvesi gibi
biraz da alışkanlıktan
parmağına akmış japon
yapıştırıcısıyla sımsıkı
yoksa bir pazar sabahı
rahatlığıyla mı
köşedeki çingenenin sümbülleri sardığı
alüminyum folyoyla özel günlerde
bir serum hortumuyla
acil durumlar için
hidrojen ve oksijen atomlarının
mütevazı hareketleriyle
yeni bulunmuş bir gezegende
yaşam olma ihtimaline şaşarak
bir terazinin
eşit kollarıyla
ama denge falan istemediğimizi
umursamadan
asla evcilleşmeyen
hayvanların boynuzlarıyla
susmak bilmeyen
cırcır böceklerinin uykusunda
bir tilkinin
aldığı sincap kokusuyla
ve bir sincabın
duyduğu adımlarıyla tilkinin
her an bir bomba
patlayabilir korkusunu
kahve için süt kalmayabilir
endişesiyle karıştırarak
bir mezar taşıyla
mezar taşını özenle yıkayan biri gibi
ne olursa olsun
kim bilir bir devrimi karşı devrime dönüşürken
birlikte izlediğimiz için belki
inancımızı idareli kullanıp
susuzluktan ölmemek için
bağlanmaktan
korkarak
derimin derine
sürtünürken çıkardığı sesle
sabrımızda biriken laktik asiti
güneşte kurutup
kendi tuttuğumuz
kukla ipleriyle
birbirimize
senle ben
Audioproduktion: Efe Duyan / EDISAM - Turkish Literature and Science Writers Union
Jedno Drugomu
s mornarskim čvorovima, zapravo
koji se s lakoćom otpetljavaju povuku li se s ispravne strane
s raspršenim bacilima, možda
katkad u raštimanom klaviru
allegro ma non troppo
katkad u punoj brzini
s ruba litice u sunovrat
s užadi za šareno rublje koje miriše po deterdžentu
ne odmičući previše od naše ulice
kao kontinenti koji se pomiču
pomalo svake godine
s dugmetom na kragni školske uniforme
gle koliko je vremena prošlo
kao dvije zmije koje presvlače kožu
svako godišnje doba iznova
sa znatiželjom u tami
na dnu oceana
kao jutarnja kava
pomalo iz rutine
sa superljepilom,
koje kapne na tvoj prst, kompaktno
ili s lakoćom
nedjeljnog jutra
za posebne dane s aluminijskom folijom
u koju je ciganka s ugla zamotala zumbule
s cjevčicom za infuziju
za hitna stanja
s diskretnim kretanjima
atoma vodika i kisika
na tek otkrivenom planetu
čudeći se mogućnosti postojanja života
s vagom jednakih krakova
koju ipak ne želimo uravnotežiti
nemarno
s rogovima životinje
koja se nikako ne može pripitomiti
u snu cvrčka
koji se nikako ne gasi
s mirisom vjeverice
koju nanjuši lisica
i s koracima lisice
koje osluhne vjeverica
miješajući strah od bombe
koja bi mogla eksplodirati svaki čas
sa zebnjom
da bi moglo nestati mlijeka za kavu
s nadgrobnim spomenikom
kao netko tko nadgrobni spomenik riba pažljivo
za svaki slučaj
tko zna, možda je zato što smo skupa gledali
kako se revolucija pretvara u kontrarevoluciju
štedjeli svoja uvjerenja
da ne pomremo od žeđi
u strahu
od vezanja
sa zvukom trljanja
moje kože o tvoju
mliječnu kiselinu koja se nakuplja u našem strpljenju
na suncu sušimo
i s lutkama od konca
koje držimo
jedno drugomu
ti i ja