SVECI

Sunce stoji u nebu i to se zove dan.
Ali ono je  tamo i kad se zove noć.

Juče sam video potok koji traga za zečićem,
malim, titravim, smrznutim,
sivih drhtavih šapica,
ali bilo je leto i nije ga pronašao.
Opet se nisu sreli.
Šta će biti na zimu?

Ni štap, ni šargarepa, ni propast, ni idila.
Možda jave na jesen, kad spreme konačni izveštaj.

Tako stoji i Mesec, on ne zna zašto je tamo,
blizak Zemlji i nebu, ali od svega udaljen
kao da nema dužnost, nikakvo opravdanje.
Ni da odmogne sebi, ni da pomogne drugom.
Čak se dobro i ne vidi, deluje kao zaboravljen,
čim ga zakloni oblak ili uglovi kuća.
Ne živi sasvim građanski, deluje privremeno
kao prolazna večnost, tup sjaj  bratoubistva.

Sve to o nečemu govori, ali nema rešenja,
ili je sasvim nemo ko prazna govornica.

A sutra, umesto zvezda, tamo će stajati sveci
i bivši zvezdani svod biće sjajem narogušen,
ispunjen blagom toplinom, pomalo zajebanom
jer sveci ništa ne govore dok im se tako ne kaže.
Ali ko da im kaže u onoj pustoj praznini
u kojoj sve izvan njih deluje kao ekran,
ko glup dokumentarac na hladnom oku TV-a.
Sav mir u ovom svemiru providan je ko staklo
po kome protrči zečić i šapicom ga zamaže.

Možda će doći i drugi, da ga šapicom umije,
a možda ipak i neće. Kraj nema ravnoteže.

© Vladimir Kopicl

SANTS

El Sol és dins el cel i, d’això, en diem dia.
Però també hi és quan en diem nit.

Ahir vaig veure un rierol que buscava un conillet,
petit, tremolós, glaçat,
amb les potetes grises estremint-se,
però era a l’estiu i no el va trobar,
i no se’l va trobar més.
Què passarà a l’hivern?

Ni pal, ni pastanaga, ni fracàs, ni idil·li.
Potser ho anunciïn a la tardor, quan preparin l’informe definitiu.

També hi és la Lluna, no sap per què,
propera a la Terra i al cel, però lluny de tot
com si no tingués cap funció ni excusa.
Ni per perjudicar-se a si mateixa, ni per ajudar els altres.
Ni tan sols es veu bé, sembla oblidada,
així que la tapa un núvol o les arestes de les cases.
No viu del tot cívicament, sembla efímera
com l’eternitat fugaç, lluïssor somorta del fratricidi.

Tot això ens diu alguna cosa, però no té solució,
o és del tot mut com una estrada buida.

I demà, en lloc d’estrelles, hi haurà sants
i l’antiga volta celestial serà encabronada de brillantor,
omplerta d’una calor suau, una mica mal parida
perquè els sants no diuen res mentre no en rebin l’ordre.
Però qui els donaria l’ordre en aquella buidor deserta
on tot fora d’ells sembla una pantalla,
com un documental estúpid a l’ull fred del televisor.
Tota la pau en aquest univers és transparent com el vidre
que el conillet embruta amb la poteta en passar.

Potser en vindrà un altre, per netejar-lo amb la poteta,
o potser no vindrà. La fi no té equilibri.

Translated from Serbian into Catalonian by Cinta Mulet, Carles M. Sanuy, Xavier Montoliu Pauli, Jelena Petanović and Pau Bori at XXI Seminari de traduccio poetica de la ILC, Farrera de Pallars/Barcelona, 2012