Puhali smo balone punih šest dana,
mislili da je to jedini način na koji se može
dati okvir dahu. S neba je padala mana,  
slatka i mlaka kao mlijeko iz sise. Bože!
Pa mogli smo i poljupcima postići istu,
potpuno istu stvar, mogli smo i disanjem  
u staklo, da umjesto nas magla na čistu
zrcalu napiše da smo živi, da pisanjem
prenesemo toplinu bez dodira i glasa,
da budemo jednostavno tu, a ne u mreži  
krvi isprepleteni, ne poput gladnih pasa,
ne vječno gladnog srca koje iz grudi reži.
Puhali smo balone i onda ih nožem parali
punih šest dana. Sedmi smo se odmarali.