Tomica Bajsić 
ÜbersetzerIn

auf Lyrikline: 6 Gedichte übersetzt

aus: finnisch, englisch nach: kroatisch

Original

Übersetzung

[Saisi oman talon]

finnisch | Jarkko Tontti

Saisi oman talon, omistaisi kuudet seinät
                      suojamuurit.
Saisi talon ilman naapureita,
saisi meren ilman rantoja.

Saisi kuusikerroksisen talon,
ampuisi jousella ohikulkijoita.
Olisi kuningas, isä kuolisi ja olisi isä
                      isän paikalla.
Saisi tuhat puuta pihaan, omenapuuta
                      päärynäpuuta
                      kirsikkapuuta
                      luumupuuta
näkisi niiden latvasta taivaan
näkisi rannassa kivitalot, olisi niidenkin keskellä
näkisi kellareiden sukupolvet ja kärsivälliset säilykkeet.
Olisi joka päivä Juhla
portaat joka suuntaan, olisi saunassa yksin, kaksin
                                       rakastaisi
                                       olisi talo, saisi
                                       saman tien.

© Jarkko Tontti
aus: Vuosikirja
Helsinki: Otava, 2006
Audio production: Petri Hellgren, Kirjasto 10

[Imat ćeš kuću samo svoju]

kroatisch

Imat ćeš kuću samo za sebe
Imat ćeš kuća samo svoju, sa šest zidova
                 bedema.
Imat ćeš kuću bez susjeda
[imat ćeš kuću samo svoju]
more bez obala.

Imat ćeš kuću od šest katova,
odapinjati strijele na prolaznike.
Biti ćeš kralj, Otac će umrijeti i ti ćeš biti Otac
umjesto njega.
Imat ćeš tisuću drveća u vrtu, stabla jabuka
stabla krušaka
stabla trešanja
stabla šljiva
vidjet ćeš u nebo iz tih krošanja
vidjet ćeš kamene kuće na obali, biti između njih,
vidjeti generacije strpljivo očuvanih podruma. 
Bit će svakodnevnog blagovanja,
iskoraka u svim pravcima, bit ćeš sam u sauni, s drugom
koju voliš,
bit će kuća, imat ćeš je
odjednom.

s engleskoga preveo Tomica Bajsić

Walking Around

englisch | Tishani Doshi

It happens that I am tired of being a woman.
It happens that I cannot walk past country clubs
or consulates without considering the hags,
skinny as guitar strings, foraging in the rubbish.

All along the streets there are forlorn mansions
where girls have grown up and vanished.
I am vanishing too. I want nothing to do with gates
nor balconies nor flat-screen TVs. 

It happens that I am tired of my veins and my hips,
and my navel and my sorrows.
It happens that I am tired of being a woman.

Just the same it would be joyous
To flash my legs at the drivers playing chess,
to lead the old man at house 38
onto the tarred road to lie down
under the laburnum dripping gold.

I do not want to keep growing in this skin,
to swell to the size of a mausoleum.
I do not want to be matriarch or mother.
Understand, I am only in love
with these undrunk breasts.

And when Monday arrives with the usual
battalion of pear-shaped wives who do battle
in grocery store aisles,
I’ll be stalking the fields of concrete and ash,

the days pushing me from street
to street, leading me elsewhere –
to houses without ceiling fans
where daughters disappear and the walls weep.

I will weep too for high-heeled beauty queens,
for sewing machines and chickens in cages.
I will walk with my harness
and exiled feet through cravings
and renunciations, through heaps
of midnight wreckages 
where magistrates of crows gather
to sing the same broken song
of unforgiving loss.

© Tishani Doshi
aus: Everything Begins Elswhere
Noida: HarperCollins Publishers India, 2012
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2014

Hodajući okolo

kroatisch

Dogodi se da budem umorna biti žena.
Dogodi se da ne mogu hodati pored društvenih klubova
ili konzulata i ne vidjeti odrpane starice, mršave
poput žica na gitari, dok kopaju po kantama za smeće.

Sve uzduž ulica napuštena su obitavališta ljudi
gdje su djevojke odrastale i potom nestale.
Ja isto nestajem. Ne želim imati ništa s kapijama
ili balkonima ili plazma televizorima.

Događa se da sam umorna od mojih vena i bokova,
i mojeg pupka i mojih tuga.
Dogodi se da sam umorna od toga što sam žena.

Bez obzira na to bilo bi veselo
izazovnim nogama pred vozače koji igraju šah,
izvesti starca iz kuće br. 38 kako bi legao
uz cestu od katrana pod drvo laburnuma,
žutih cvjetova koji kaplju zlato.


Ne želim i dalje rasti u ovoj koži,
nabujati do veličine mauzoleja.
Ne želim biti matrijarh ili majka.
Shvatite me, ja sam zaljubljena
jedino u ove nedojene grudi.

A kada dođe ponedjeljak s uobičajenim
bataljunom kruškolikih žena koje biju bitku
po prolazima robnih kuća,
ja ću se prikradati poljima betona i pepela,

ovi dani me guraju s ulice
u drugu ulicu, vodeći me drugdje -
kućama bez ventilatora na stropovima
gdje kćeri nestaju i zidovi plaču.
 
Ja ću plakati isto za kraljicama ljepote u štiklama,
za strojevima za šivanje i kokošima u kavezima.
Hodat ću upregnuta u jaram
s nogama odbačenim kroz žudnje
i odricanja, kroz hrpe
ponoćnih brodoloma
gdje se porota vrana skuplja
pjevati izlomljenu pjesmu
gubitka koji se ne oprašta.

Prijevod Tomica Bajsić

The Art of Losing

englisch | Tishani Doshi

It begins with the death
of the childhood pet –
the dog who refuses to eat
for days, the bird or fish
found sideways, dead.
And you think the hole
in the universe,
caused by the emission
of your grief, is so deep
it will never be rectified.
But it’s only the start
of an endless litany
of betrayals:
the cruelty of school,
your first bastard boyfriend,
the neighbour’s son
going slowly mad.
You catch hold of losing,
and suddenly, it’s everywhere –
the beggars in the street,
the ravage of a distant war
in your sleep.
And when grandfather
hobbles up to the commode
to relieve himself like a girl
without bothering to shut
the door, you begin to realize
what it means to exist
in a world without.
People around you grow old
and die, and it’s explained
as a kind of going away –
to God, or rot, or to return
as an ant. And once again,
you’re expected to be calm
about the fact that you’ll never see
the dead again,
never hear them enter a room
or leave it,
never have them touch
the soft parting of your hair.
Let it be, your parents advise:
it’s nothing.
Wait till your favourite aunt
keels over in a shopping mall,
or the only boy you loved
drives off a cliff and survives,
but will never walk again.
That’ll really do you in,
make you want to slit your wrists
(in a metaphorical way, of course,
because you’re strong and know
that life is about surviving these things).
And almost all of it might
be bearable if it would just end
at this. But one day your parents
will sneak into the garden
to stand under the stars,
and fade, like the lawn,
into a mossy kind of grey.
And you must let them.
Not just that.
You must let them pass
into that wilderness
and understand that soon,
you’ll be called aside
to put away your paper wings,
to fall into that same oblivion
with nothing.
As if it were nothing.

© Tishani Doshi
aus: Everything Begins Elsewhere
Noida: HarperCollins Publishers India, 2012
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2014

Umjetnost gubljenja

kroatisch

Počinje sa smrću
kućnog ljubimca iz djetinjstva -
psa koji odbija jesti
danima, i ptice ili ribe
nađene ustranu, mrtve.
I onda misliš da je rupa
u svemiru,
prouzročena odašiljanjem
tvoje tuge, toliko duboka
da nikada neće biti ispravljena.
Ali to je samo početak
beskonačne litanije
izdajstava:
okrutnosti škole,
nitkova od svog prvog dečka,
susjedovog sina koji
polako klizi u ludilo.
Uhvatiš grif gubljenja,
i iznenada, ono je svuda -
prosjaci na ulicama,
bjesnilo dalekog rata
pohodi ti snove.
A kada djed dotetura do stolice s kahlicom
kako bi se olakšao poput djevojčice
bez primisli da zatvori vrata za sobom,
počinješ shvaćati što znači živjeti
u svijetu gubitka.
Ljudi oko tebe ostare i umru,
i to bude objašnjeno kao da odlaze -
Bogu, ili trunu, ili se vrate
kao jedan mrav. I još jednom,
od tebe se očekuje da si pomirena
s činjenicom da ih nikada više
nećeš vidjeti,
niti čuti kako ulaze u sobu
ili za sobom zatvaraju vrata,
nikada više neće dodirivati
razdijeljak tvoje kose.
Neka bude, tvoji te roditelji savjetuju:
ništa to nije.
Čekaj dok tvoja omiljena tetka
ne zatetura u supermarketu
ili se jedini dečko kojeg si voljela
ne sunovrati preko litice i preživi,
ali neće više nikada hodati.
To će te stvarno upropastiti,
učiniti da poželiš prerezati žile
(metaforički rečeno, naravno,
zato što si jaka i znaš
da je život preživjeti takve stvari).
I gotovo sve od toga bi moglo
biti podnošljivo ako bi završilo
na tome. Ali jednog dana tvoji roditelji
prišuljat će se u vrt
da bi stali ispod zvijezda,
i izblijedili, poput travnjaka,
u mahovinastu varijantu sive.
I moraš ih pustiti.
Ne samo to.
Moraš ih pustiti proći
u tu divljinu
i shvatiti da ćeš uskoro
biti pozvana u stranu
da odložiš svoja papirnata krila,
da padneš u taj isti zaborav
s ničim.
Kao da je to bilo ništa.

Prijevod Tomica Bajsić

Contract

englisch | Tishani Doshi

Dear Reader,
I agree to turn my skin inside out,
to reinvent every lost word, to burnish,
to steal, to do what I must
in order to singe your lungs.
I will forgo happiness
stab myself repeatedly,
and lower my head into countless ovens.
I will fade backwards into the future
and tell you what I see.
If it is bleak, I will lie
so that you may live
seized with wonder.
If it is miraculous I will
send messages in your dreams,
and they will flicker
as a silvered cottage in the woods,    
choked with vines of moonflower.
Don’t kill me, Reader.
This neck has been working for years
to harden itself against the axe.
This body, meagre as it is,
has lost so many limbs to wars, so many
eyes and hearts to romance. But love me,
and I will follow you everywhere –
to the dusty corners of childhood,
to every downfall and resurrection.
Till your skin becomes my skin.
Let us be twins, our blood
thumping after each other
like thunder and lightning.
And when you put your soft head
down to rest, dear Reader,
I promise to always be there,
humming in the dungeons
of your auditory canals—
an immortal mosquito,
hastening you towards fury,
towards incandescence.

© Tishani Doshi
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2014

Ugovor

kroatisch

Dragi čitatelju,
pristajem izokrenuti sasvim moju kožu,
obnoviti svaku izgubljenu riječ, ispolirati,
ukrasti, učiniti sve što moram
kako bi užgala tvoja pluća.
Zapostavit ću svaku sreću
ubadati se nožem uvijek iznova,
i položiti glavu u beskonačne pećnice.
Iščeznuti unatrag u budućnost
i reći vam što vidim.
Ako je pustopoljina, ja ću leći
da vi možete živjeti
obuzeti čudom.
Ako je čudesno
slat ću vam poruke kroz snove,
i oni će zatreptati
poput posrebrene kolibe u šumama,
ugušeni lozom mjesečeva cvijeta.
Nemoj me ubiti, čitatelju.
Ovaj je vrat radio godinama
da postane otporniji na sjekiru.
Nemoj me ubiti, čitatelju.
Ovo tijelo, mršavo kakvo jest,
izgubilo je puno udova u ratovima,
toliko očiju i srdaca u romansama.
Ali voli me i slijedit ću te svuda -
prašnjavim kutovima djetinjstva,
svakom padu i uskrsnuću.
Dok tvoja koža ne postane moja koža.
Nek budemo blizanci, naša krv
da stupa jedna preko druge
poput grmljavine i blijeska.
A kada spustiš svoju meku glavu
natrag na jastuk, dragi čitatelju,
obećajem ti da ću uvijek biti tamo,
pjevušeći u tamnicama
tvojih slušnih kanala -
kao besmrtni komarac,
požurujući te prema gnjevu,
prema usijanju.

Prijevod Tomica Bajsić

Love Poem

englisch | Tishani Doshi

Ultimately, we will lose each other
to something. I would hope for grand
circumstance —  death or disaster.
But it might not be that way at all.
It might be that you walk out
one morning after making love
to buy cigarettes, and never return,
or I fall in love with another man.
It might be a slow drift into indifference.
Either way, we’ll have to learn
to bear the weight of the eventuality
that we will lose each other to something.
So why not begin now, while your head
rests like a perfect moon in my lap,
and the dogs on the beach are howling?
Why not reach for the seam in this South Indian
night and tear it, just a little, so the falling
can begin? Because later, when we cross
each other on the streets, and are forced
to look away, when we’ve thrown
the disregarded pieces of our togetherness
into bedroom drawers and the smell
of our bodies is disappearing like the sweet
decay of lilies —  what will we call it,
when it’s no longer love?

© Tishani Doshi
aus: Everything Begins Elsewhere
Noida: HarperCollins Publishers India, 2012
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2014

Ljubavna pjesma

kroatisch

U konačnici, izgubit ćemo jedno drugo
već zbog nečega. Nadala bi se
grandioznoj okolnosti – smrti ili nesreći.
Ali ne mora to uopće biti tako. 
Moguće je da jednog jutra,
nakon što smo vodili ljubav, išetaš
kupiti cigarete i da se nikada ne vratiš,
ili da se ja zaljubim u drugog muškarca.
Moguć je i prijelaz u ravnodušnost.
Kako bilo, morat ćemo naučiti
nositi se s teretom mogućnosti
da zbog nečega izgubimo jedno drugo.
Zašto onda ne početi sada, dok tvoja glava
poput savršenog mjeseca leži u mom krilu,
a psi zavijaju na plaži? Zašto onda ne
posegnuti za šavom u ovoj južnoindijskoj noći,
i malo ga začeti, rasparati tek toliko da otpadanje
može početi? Jer kasnije, kada se susretnemo
negdje na ulicama, i prisiljeni smo pogledati
u stranu, kada smo od sebe odbacili
zanemarene komadiće našeg zajedništva
i zametnuli ih u ladicama spavaonice a miris
naših tijela nestaje poput slatkog
propadanja ljiljana - kako ćemo to zvati,
kada to više nije ljubav?

Prijevod Tomica Bajsić

Find the Poets

englisch | Tishani Doshi

I arrived in a foreign land yesterday,
a land that has seen troubles,
            (who hasn’t, you might say?)
This land
with its scrubbed white houses
and blue seas, where everything was born,
and now, everything seems as if it could vanish.
I wanted to find out the truth
about how a great land like this
could allow ancient columns to crumble
and organ grinders to disappear.

Find the poets, my friend said.
If you want to know the truth, find the poets.

But friend, where do I find the poets?
In the soccer fields,
at the sea shore,
in the bars drinking?

Where do the poets live these days,
            and what do they sing about?

I looked for them in the streets of Athens,
at the flea market and by the train station,
I thought one of them might have sold me a pair of sandals.

But he did not speak to me of poetry,

only of his struggles, of how his house was taken from him
along with his shiny dreams of the future,
of all the dangers his children must now be brave enough to face.

Find the poets, my friend said.
They will not speak of the things you and I speak about.
They will not speak of economic integration
or fiscal consolidation.

They could not tell you anything about the burden of adjustment.

But they could sit you down
and tell you how poems are born in silence
and sometimes, in moments of great noise,
of how they arrive like the rain,
unexpectedly cracking open the sky.

They will talk of love, of course,
as if it were the only thing that mattered,
about chestnut trees and mountain tops,
and how much they miss their dead fathers.

They will talk as they have been talking
for centuries, about holding the throat of life,
till all the sunsets and lies are choked out,
till only the bones of truth remain.

The poets, my friend, are where they have always been—
living in paper houses without countries,
along rivers and in forests that are disappearing.

And while you and I go on with life
remembering and forgetting,

the poets remain: singing, singing.

© Tishani Doshi
Audio production: Literaturwerkstatt Berlin 2014

Nađi pjesnike

kroatisch

Stigla sam jučer u stranu zemlju,
zemlju koja je vidjela probleme,
               (koja to nije, mogli bi reći?)
Ova zemlja
sa svojim izbijeljenim kućama
i plavim morima, gdje sve rođeno je,
a sada, izgleda kao da je u nestajanju.
Željela sam pronaći istinu
kako si je velika zemlja poput ove
mogla dopustiti urušavanje drevnih stupova
I nestanak uličnih verglaša.

Pronađi pjesnike, rekao je moj prijatelj.
Ako želiš saznati istinu, pronađi pjesnike.

Ali, prijatelji, gdje bih našla pjesnike?
Na nogometnim terenima,
uz obalu mora,
u barovima gdje piju?

Gdje žive pjesnici ovih dana,
i o čemu oni pjevaju?

Tražila sam ih na ulicama Atene,
na buvljacima i kod željezničkog kolodvora,
mislila sam da mi je jedan od njih prodao sandale.

Ali nije mi govorio o poeziji,

nego samo o svojim bitkama, i kako mu je,
zajedno s blistavim snovima o budućnosti,
oduzeta kuća, o svim opasnostima s kojima se
djeca moraju suočiti i za to biti dovoljno hrabra.

Pronađi pjesnike, rekao je moj prijatelj.

Oni neće govoriti o čemu govorimo ti i ja.
Neće pričati o ekonomskim integracijama i fiskalnoj konsolidaciji.

Ne mogu ti reći ništa o tegobama prilagodbe.

Ali mogu te posjesti
i reći ti kako su pjesme rođene u tišini
i ponekad, u trenucima velike buke,
ili kako pjesme dolaze poput kiše,
kao prolom oblaka koji otvara nebo. 

Govorit će o ljubavi, jasno,
kao da je to jedino što što je bitno,
o stablima lješnjaka i vrhovima planina,
i koliko im nedostaju njihovi preci.

Govorit će onako kako su govorili
stoljećima, o hvatanju života za gušu,
sve dok svi sumraci i laži ne budu ispljunuti,
sve dok ne ostanu samo kosti istine.

Pjesnici su, prijatelju, tamo gdje su uvijek bili –
živeći u papirnatim kućama bez zemalja,
uz rijeke, i u šumama u nestajanju.

I dok ti i ja idemo dalje sa životom
Sjećajući se i zaboravljajući,

pjesnici ostaju: pjevajući, pjevajući.

Prijevod Tomica Bajsić