Ivana Bodrožić (Ivana Bodrožić)
[Trudna sam s pjesmom]
[Trudna sam s pjesmom]
Trudna sam s pjesmom
nisam nikome rekla
noću imam grčeve u listovima,
ujutro dugo ležim u krevetu
jer znam, čim ustanem, pritiskat ću usta dlanovima.
Zaključavam se u kupaonicu, gledam se u ogledalo
uvlačim stomak, tražim tragove na licu
u očima.
Čudesno je kako postaju blaže a izražajnije,
kosa je sjajna, prelijeva se u nijansama,
puštam je niz leđa, napokon raste u dužinu.
Hlače zakopčavam do vrha šlica, dugme ostaje bez rupe,
ona već poprima oblik, dobija kralježnicu,
srce joj odavno kuca.
Ne znam još hoće li imati moje sanjive oči
ili tvoje svemoguće ruke,
ako bude dinja bit će muška,
ako bude lubenica bit će ženska.
Voljet ću je, lijepo me boli iznutra
iako će se svi zgražati nad njom
kad postane jasno
kako sam se zaoblila.
Ipak, kao i od početka Svijeta,
ništa se tu nije moglo,
čim smo se sreli,
znala sam da će nam se desiti.