Ivana Bodrožić (Ivana Bodrožić)
In A Sentimental Mood
In A Sentimental Mood
Jazz je tako krhak
Obukla sam laganu ljetnu haljinu
stavila kap parfema na zapešća
(nikad ne razmazuj, uništavaš molekule mirisa)
na izlasku si me poljubio u leđa.
Spremili smo se,
onako kako mi to znamo,
nabavili muziku za auto,
kartu razvili na koljenima,
zemlja se rascijepila, put se otvorio,
rijeke se razlile.
Ljeto je. Svi se spuštaju prema vodi,
ili gledaju gore u svijetlo plavo nebo
tražeći vedrinu zaborava, stabla postaju ringišpili,
a mi idemo dolje, ka zemlji,
pa još malo ispod.
Što to tražimo, reci mi,
dok stojimo iznad ploče
ispod koje su davno zakopani Oste i Stojan
otac i sin,
čije živote rekonstruiramo u igri koju
razumijemo samo nas dvoje,
prstima se dodirujući meko po nadlakticama.
Nismo izašli na ples,
tamo preko je Omarska, koliko još očeva i sinova,
kostiju ispod, i onih škripavih iznad
koje još uvijek mašu, naređuju željezu da ide amo ili tamo.
Jazz je tako krhak, ljubavi,
Vremeplov nasred glavne prijedorske ulice,
Paris caffe, Current Jazz, uvijek, ujutro i uvečer,
osim na Vidovdan, dan za slavlje ratova
kad čudovište sve proguta,
rukama mi pokazuješ kako.
Jazz se sakrio,
bojažljivo šušnuo metlicama
pred krstovima i kristovima,
pred glasnim očevima i sinovima
pod prozorom naše hotelske sobe
pod kojim urlaju agresivni muškarci,
gone svoje čelične zvijeri,
psuju i pljuju,
a mi drhtimo pod jednom plahtom,
toliko tankom
da nas boli svaki zvuk, zlokobni glasni smijeh,
pravimo se hrabri s Coltraineom u ušima,
da nas odvedu spremne
u tvornicu željeza,
ako bude trebalo,
da ih ovaj put nadglasamo.