Delimir Rešicki
Šalamunov hram
Šalamunov hram
Još jednom htio bih podići šator
u blizini tvojega srca.
Seljak u polju
baca mlado sjeme žita
u netom uzoranu brazdu.
Svako zrno, trenutak prije
nego dodirne zemlju
pretvori se u noćnoga leptira
ostavljenoga na milost
i nemilost danjoj svjetlosti.
Vidio sam tu čaroliju
jednom u tvojim očima
na koricama poklonjene knjige.
Pas mokraćom označava
granice svojega svijeta.
Pitagora to učini pepelom.
Sve sam svoje udice
oprao u posvećenoj vodi.
Prije nego se spustih do čamca
iz riječnoga mulja
rukama iskopah
dugo skrivano veslo.
Nevidljiva menora
gorjela je u svjetlosti kolovoza
na ulazu u hram.
Jedna po jedna
gasile su se
daleke zvijezde melankolije.
Stara su plemena
koja su ih prva vidjela
kako se u mliječnoj maglici
rađaju na nebu.
Nikada više nisu podigla glavu.
Svi koji su diplomirali
na tvojim stihovima
mogu sada komotno u raj.
Bez straha urezati svoje ime
u koru mlade breze.
Baciti u vis
šaku prašine
i čekati
da im na pamet padne
ono što nije
u širom otvorene oči.