Ivana Šojat
SAKUPLJAČICA
SAKUPLJAČICA
Na mojem prozoru umiru golubovi
duše im skupljam kao šrapnele
nakon toplinskoga vala, pa im tepam
o velikome nebu ja pričam
onako kako majke djeci koja buncaju pripovijedaju o ljubavi
i ljepoti koje su se usred groze poljupcem srele u šumi
i ostale zaljubljene do kraja koji nije kraj.
Kažu da u smrti uvijek dobijemo ono za čim smo puzali
kako čak i batine nagrada su za trud zemaljski
i srce mi se zgrči u loptu nalik Suncu
poželim pticama reći da zloba čuči
onkraj prozora na petome katu, da njihovi glasovi
tonu kroz tešku vodu.
"Što je s ljudima?" pitaju me ptice
sve se naposljetku u trulež i zaborav pretoči
to bih im htjela reći, no strah me je straha koji poletjet će
trpak i opor poput tablete za groznicu i san
strah me je da samu ću sebe uplašiti
tišinom koja tjera me prema prozoru
pod prozorom mi noću demoni
lijepi i glatki, oštrooki, znaju da znam
kako ih riječima i odgurujemo i dovlačimo
mislima poput tamničara
u uzništvo pretvaramo svaku želju, bliže ponoru
pa se pred zoru, kad demone otjeram kruhom za slavuje
s mislima hrvam kao s jorganima i bojim se sebe
sebe opsjednute vlastitim mislima
dok drugi naklapaju o kostima i vremenu
zrcalu zamućenu, ptici koja je pala
mrtvima koji se u sumrak oko zgrade okupljaju
kao dječaci oko špekula.