Branko Čegec
oči, uši, ogledalo
oči, uši, ogledalo
četrdeset zelenih zmajeva pozdravlja moj tupi dolazak.
idem samo tako. razvijam se kao krilo peloponeskog ždrala,
duboko oko za literaturu, razlivena površina; razrok je
i ustrajan svaki zarez, patlidžan, paprika, jug, gorgonzola;
kristali radničke djece i semantike koja se ne da zaustaviti:
govorim si kao da je povijest doista jedina svenazočna
alternativa, kojom se zeleni starci zmajeva, hip-hop,
razlijevaju melankoličnom površinom nevine, blijede,
sifilitične ljubljanice, pune mora i obala, uz koje pristaju
plahi brodovi kokaina & laškog goldinga.
rijeka samo stenje, suhih usana i tromih trzaja.
gdje je uopće ta rugobna statua povijesti?
imao sam je u lijevom džepu, ali je ispala,
imao sam je u oku, u uhu, u raspaloj converse tenisici,
punoj balkanskog znoja i jeftinih europskih contra sprayeva.
gdje je, uopće, ta bijesna i anemična štikla europa?
na sjeveru, zapadu, istoku i jugu. i između.
svuda gdje sam sâm. prelamam se u ogledalima,
u višebojnoj tišini vlastita glazbenog sjećanja,
koje mi ne da progovoriti. kao svakom strancu.
1986