Miloš Đurđević
Morse, gluhi prijatelju [Poznam taj zvuk...]
Morse, gluhi prijatelju [Poznam taj zvuk...]
"'Poznam taj zvuk! Upravo je netko umro!' – 'Ne, to je samo skakavac
skočio na postelju.'" ali ne možeš se sjetiti nikakvih zvukova, ne onih
(kojih?) kojima bi se mogao dao bilo kakav atribut, dodatak koji bi ih
izvukao, iznio van; bolnica je bila improvizirana u mjesnoj crkvi, na rubu
doline, u nakaznoj građevini gole betonske konstrukcije s masivnim
vratima koja su tu privremeno postavljena i na brzinu zaboravljena, sjećaš
se samo taloga dubokog vonja nepokretnih tijela na posteljama, njegove
(čujne?) sivkasto smeđe boje, i tišine koja se uzdizala i zadržavala gore
visoko ispod krova od plavog lima; i tog su jutra neki umirali, neki u
groznici, pjena po ustima, neki više mogu stati na noge, s debelim
povezima preko očiju, neki su umrli te noći, nešto ranije u zoru, kasnije
navečer, jod i molim vas, pustite nas da prođemo, malene rupe, tamni
otvori u zraku zadržavaju se par trenutaka, u prolazu su ih razmicale i za
sobom povlačile priučene bolničarke, sitna škripa metalnih okvira
kreveta, prigušeno struganje – vani je zrak poprimao (davao? uzimao?)
oštrinu svjetlosti, tucanik nasut po prilaznom putu, nazubljene kreste
zauvijek zaustavljenih niskih valova od blata, titranje u lokvicama i
raskidani pojas trave izrasle podno vanjskih zidova