Dražen Katunarić
DOB
DOB
Lucumoneu
Dob je mala fosilna životinja što živi u mraku
ćupa, obješena za konopac kao vedro vode,
po koži, obliku, slična istodobno krokodilu,
gušteru i kornjači. Visi nepomično. Hrana i
svjetlo joj škode, okusi nešto smiješno u
studenom i prosincu, za cijelu godinu.
Pokazuje se svijetu kad je ljudi sami otkriju u
ćupu, čistom slučajnošću podignu poklopac i
zagledaju u dno. Za sebe ponajviše zna ona
sama. Nijednom stvoru, a kamoli čovjeku ne
pada napamet narušiti sklad u tijesnu dnu,
otjerati Dob iz njezina ćupa
Sa starenjem joj godi da je znatiželjnici sve
manje otkrivaju, i netom oćuti svjetlost na
hrapavoj koži, Dob se nakostriješi u
suhom bunaru: "Ljudi, nemojte me više
dizati na konopac! Mene dolje nema!
Preostaje još nekoliko nedirnutih riječi!"
No, oni, radoznalci, ipak je dižu jer Dob
dolazi s godinama. Poigravajući se riječima,
golica ih pomisao da će ugledati nešto
nestvarno, hrapavo, ubogo i čemerno, pa
makar nanijeli bol životinji. A Dob na svjetlu,
ista je Dob u tami. Ista. Samo su riječi ostale
na dnu, svete.