Delimir Rešicki
VRATITE MI MOJE CRNO PRSTENJE
Vratite mi moje crno prstenje.
Oluja će sada tamo, preko Drave.
Postoji najmanje pet milijuna razloga zašto bi mi bilo
najpametnije i sasvim dostojanstveno
odmah krepati od alkohola i sedativa
nego i dalje u bescijenje, do zla boga
prodaviti priglupu prašinu, paučinu
pepeo i večernju sjetu
baš toliko godina, hej iz Čakovca
i Osijeka veri, veri haj!
Ne pozovi mi slučajno komšije
kada sve bude baš nepovratno gotovo.
Jebeš muževe, jebeš supruge
lađa se sprema otploviti dolje na more
i gore u vječit snijeg, staro srebro u tvome ormaru.
Protuletje se negdje sad odpira zeleno.
Volio sam zoru, volio sam u Tebi tu vječnu djevojku.
Potpuno sam pijan.
Kao teški metal.
Vjetar na raskršću raznosi lišće, plastične vrećice
odbačenu odjeću skupa s prašinom uz cestu
sve moje mitove i sve tvoje legende.
Vidio sam to, doista.
Dijamante i hrđu.
Joan Baez i Boba Dylana na nekim starim fotografijama.
Antikvarijate u kojima se prodaju
stare pizdarije i stoput sleđena
pa odleđena riba, ispod pulta.
Samo jednom u životu sprevaja te jedna u vojnu, tvoja mila.
Kada mi ih vrate, vratit ću i ja Tebi Tvoje crno prstenje.
Neću ustati, neću ništa.
Ja ne spim.
Zora je moja umorna djevojka.
Mramornim hodnicima i dvoranama
naši će koraci biti tihi
bez sjene, bez uzglavlja
negdje drugdje sada spavaju
oni na putu u raj
nikada nisu vidjeli ove crne
mramorne hodnike.
I smrt će u podne, dame biraju.