Olja Savičević Ivančević
ti hodaš na glavi...
ti hodaš na glavi...
ti hodaš na glavi. rekli su joj. izmišljaš. o čemu ti pričaš. jednoga dana ćeš poludjeti.
pođi tamo. popni se na vrh uzbrdice. skotrljaj nam dvije tri dinje. skotrljaj nam dvije tri svinjske glave. unučiće pelinkovca. a onda svoj smijeh.
njena gola leđa lelujaju uzvodno u omari srpnja.
tamni dečko s očima koje skakuću s očima koje žmirkaju s takvim nemirnim očima reže joj bijeli kruh na pola. siječe joj kvarat bijelog trbuha.
ja sam iz drugog grada kaže njemu. iz sasvim drugog grada. ja sam ona koja te čeka kad staviš lokot na vrata dućana. ona koja te čeka pokraj govornice u toj pjesmi koju ćeš napisati.
ti si dijete. veli mladić s očima koje skakuću. ti ništa ne znaš o ovakvom muškarcu koji stavlja lokot na vrata radnje, a onda okupan mirisima u svirepost večeri silazi ližući bolne usne žena. ja sam neznani junak dana.
znam, nasmijala se kao da zna. i istresla na pult nekoliko dragocjenosti.