Zvonko Maković
Pismo
Pismo
Malo je nedostajalo pa da prva riječ
koju želim napisati bude
“nekoc”.
Takvim pomakom u neodređenu prošlost
mogao bih lako pogriješiti.
Ostati bez pokreta,
oslobođen onog pucketanja trenutaka
koji tijela ispunjavaju toplom strpljivošću.
Bez blaženog smiješka
što dozrijeva polagano.
Koji tlapnju obrće u glatku ljepotu.
Koji se može posrkati s usana,
zatim usisati kao utvaru
što daruje neki drugi ishod.
Kasno je.
Od prozora do vrata samo je
nekoliko koraka.
Kad zastanem,
obuzima me panika,
osjećam kako nadire prazno vrijeme:
s poda,
kroz pukotine zida u uglovima,
kako se počinju rojiti greške
kojih ranije nisam bio svjestan.
Pri pomisli na propušteno,
hvata me drhtavica.
Što osjećam? Što pružam?
Što mogu primiti?
“Pišem svojim tijelom”,
rekoh.
Biti bez obzira,
lagano cupkajući osvajati prazninu.
Napokon, zamahnuo sam glavom,
napokon, mogu se prisjećati.
Nisam povikao, nisam uzdahnuo,
nisam rukama mahao.
Sjedio sam.
Tupo zureći nastojao sam dohvatiti preostale
sitnice.
Pisaći stol shvaćao sam kao stroj
za brisanje zaborava,
a fini sloj prašine na njemu
kao otisak vremena.
S jedne fotografije dopire klicanje,
razdraganost uhvaćena u prolazu.
Hoću ukrotiti ono što bi se moglo
nazvati nedokučivim,
zatim to pretopiti u pismo –
očekivano,
primljeno,
zametnuto,
zauvijek izgubljeno.
Što čekaš? – povikah, čini mi se,
zaprepašteno.
U zgodnom trenutku mogu poskočiti,
tijelo ižmikati kao krpu
i zauvijek biti lišen želje.
Erotizirajuce čestice
što su nas dijelile i spajale
sada su tek talog koji nam
može iskliznuti zauvijek.
Hoćeš li?
Mogao bih se ponovno uputiti
do prozora,
u granama prepoznati istu onu agresiju
koja je zračila s kože što sam je nekoć
milovao,
kože koje se sada jedva sjećam.
Ne mogu spavati.
Gledati, gledati nijemo,
bez riječi ostati,
bez čudenja.
Osluškivati zvukove koji ne
predstavljaju savršeno ništa.
Da su barem riječi,
da ih mogu prisvojiti,
usisati u svoje tijelo i onda
spokojno odolijevati nespretnostima.
Dok udaram u tipke,
osjećam besciljno vrludanje
u vršcima prstiju.
Pišem li zaista svojim tijelom?
Ili je to čežnja što izbija van,
pohotljivo tražeci mjesto na
stranici papira?
Ili je to jednostavno
Ništa,
Praznina,
Mòra.
Odluka izmrvljena u sitna zrnca,
nerastopljeni kristali šećera
zalutali na gornjoj usni.
Dohvatio sam škare za papir
i s ukrasnog drveta počeo izrezivati
vrhove na listovima.
Odjednom sam otkrio beskorisnost
koja je preko listova curila
u tankim mlazovima
postajući samo hrpa praha.
Polizat ću taj prah,
ugurati ga u nosnice,
preobraziti se zatim u nešto što se
njiše i na najslabijem vjetru.
Uputit ću se možda van,
prepustiti se nepoznatim nagonima
tek navlaš upisanim u šarenicu oka
i žmirkati tražeći neku oštru
pukotinu na obzoru.
Ili ću ostati za pisaćim stolom,
s vremena na vrijeme zadrhtati
od iznova otkrivenog zadovoljstva,
pa glasno uzdahnuvši napisati
rečenicu koje sam se ranije klonio –
“Nekoć, kad sam svaku grešku shvaćao
kao poraz,
vjerovao sam kako je voljeti veoma lako”.