Ivana Bodrožić (Ivana Bodrožić)
O Marku mislim dok trčim.
O Marku mislim dok trčim.
Zimi mrak pada rano
pravim veliki krug oko kuće njegovih roditelja
njegov je život stao u moj.
Netko mi je poslao poruku.
Smrt kao i život uvijek
pronađe put;
tehnologija je samo jedan
od njih, kao na primjer,
sms o samoubojstvu.
Sjedim i čekam da mi dođe izgovor
za sahranu,
ali dolazi samo ono što je od njega ostalo:
imao je šest godina, nije znao reći
nesquik, njegova sestra i ja
tjerale smo ga ponavlja neku smiješnu riječ
od osmog razreda je markirao
i jako se zaljubio
duvao je kao što smo duvali i mi
jednom je prenoćio u policiji, tata ga je namjerno ostavio.
Dvije babe na groblju pričaju
o svojim bolesnim jetrama,
njegov život barem tri puta stane u njihov
one melju,
tragediju mladog života
namirisale su kao strvinari.
Njegova sestra i ja, u shoping autobusu za Graz,
ona se smije, moj mali glupi brat,
oženio se, s dvadeset dvije
cura je ostala trudna
beba se zove Pablo
previjamo se od smijeha,
te noći Pablov tata odlazi,
on ima samo četiri mjeseca
i sve što zna su glad, vlaga i suhoća
a kada je suh opet ne zna ni za što.
Nalaze ga danima kasnije
na napuštenom nogometnom igralištu.
Sliku ti daju da vidiš samo izdaleka,
ona mi o svemu priča, tako joj je lakše,
na slici se vidjelo, on je klečao.
Šuti. Tad prvi put pokriva lice rukama.
Trebao je samo ispraviti koljena.
Kad otvori dlanove kao drvene škure, preobražena
nastavlja, s tamnim svjetlom u oku;
Bog je tako htio, on zna zašto.
Bog izlazi kao duh iz procjepa nepodnošljive boli
boli koja toliko zamagli razum,
da Markov život koji stane u moj,
njegova zgrčena koljena i omču oko vrata,
učini sredstvom za svoj nejasan cilj.
Raj je možda najbolja fora,
koje se netko mogao sjetiti
kad više nije bilo načina
da se objasni besmisao.
O Marku mislim dok trčim
sve manje,
ljeto je.