Poslije

U pjesmama to uvijek izgleda drugačije. 
Kada čitam rečenice koje drugi pišu, 
sve mi se čini jasnim i laganim. 
Kao list papira koji još odolijeva vatri, 
koji jedva da osjeća znakove pepela
na sebi. U mojem dvorištu
pepeo je tako sveobuhvatan. 
Poput varke, poput slike koja ushićuje. 


Mnogi pišu o izgubljenoj ljepoti, 
o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se
u neko tiho, napušteno srce. 
Želio bih, međutim, nešto reći
o svojem dvorištu i velikoj rijeci
koja bi se trebala vidjeti s prozora. 
O jasenu i dvjema lipama kojih
od neki dan više nema. 


Mehanizam bajke postao mi je odjednom
sasvim nedokučiv. 
Onaj pepeo koji se osipa s prozora, 
ona crna čađ koja je još jučer
bila stol, krevet ili knjige, 
nečiji život o kojemu se nije mnogo razmišljalo, 
to mi stoji u grlu i zamagljuje vidik. 
Kada zamahnem rukom, 
hoću li još išta moći osjetiti?