U polutami predgrađa

Slušao sam u polutami predgrađa
priče tužne i žestoke,
natopljene grčevitim gestama i alkoholom.
Dok bi duhanski dim
proždirao lica prisutnih,
one bi me bacale s tržnice na ulicu,
s planine u pećinu,
obećavale topli ležaj i užitak,
vrijeđale, oduzimale dah.

Kako izaći iz susjedova ormara?
Tko je izgubio nevinost poslije bureka?
Kako zaraditi sto tisuća nečega?
Gdje je Božo?
Život za generala!?

Slušao sam, kažem, u polutami predgrađa
priče tužne i žestoke,
natopljene grčevitim gestama i alkoholom.
Nakon godina, riječi klošara
i riječi policajca, ljubavni prizori
i prizori nasilja nastanili su se
u večernjoj ruži 
koja me hrani,
kojoj ne mogu pobjeći.

Kako izaći iz susjedova ormara?
Tko je izgubio nevinost poslije bureka?
Kako zaraditi sto tisuća nečega?
Gdje je Božo?
Život za generala!?

Zapravo, sada posjedujem samo jednu priču
koja me potpuno obuzela.
Ne mogu više otkinuti laticu, zaboraviti lice čovjeka
koji drži govore pred izlozima gostionica.
Svake noći ruža mi ponavlja:
Ovaj svijet je paukova mreža
u koju se zapleteš
čim se prestaneš plašiti pauka.
Iako postoji prije tebe,
uvjeren si da je upravo ti počinješ plesti.

Da. U polutami predgrađa
dugo sam slušao priče tužne i žestoke,
natopljene alkoholom i grčevitim gestama.
Sada su one moj vidik i moja granica.
I zavičaj koji, kao osobnu kartu,
nosim u središte grada.
Ako me tamo netko upita tko sam,
bez oklijevanja ću mu ispičati

kako izaći iz susjedova ormara
tko je izgubio nevinost poslije bureka
kako zaraditi sto tisuća nečega
gdje je Božo...